Deprecated: Assigning the return value of new by reference is deprecated in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-settings.php on line 520

Deprecated: Assigning the return value of new by reference is deprecated in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-settings.php on line 535

Deprecated: Assigning the return value of new by reference is deprecated in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-settings.php on line 542

Deprecated: Assigning the return value of new by reference is deprecated in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-settings.php on line 578

Deprecated: Function set_magic_quotes_runtime() is deprecated in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-settings.php on line 18

Strict Standards: Declaration of Walker_Page::start_lvl() should be compatible with Walker::start_lvl(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/classes.php on line 1199

Strict Standards: Declaration of Walker_Page::end_lvl() should be compatible with Walker::end_lvl(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/classes.php on line 1199

Strict Standards: Declaration of Walker_Page::start_el() should be compatible with Walker::start_el(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/classes.php on line 1199

Strict Standards: Declaration of Walker_Page::end_el() should be compatible with Walker::end_el(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/classes.php on line 1199

Strict Standards: Declaration of Walker_PageDropdown::start_el() should be compatible with Walker::start_el(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/classes.php on line 1244

Strict Standards: Declaration of Walker_Category::start_lvl() should be compatible with Walker::start_lvl(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/classes.php on line 1391

Strict Standards: Declaration of Walker_Category::end_lvl() should be compatible with Walker::end_lvl(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/classes.php on line 1391

Strict Standards: Declaration of Walker_Category::start_el() should be compatible with Walker::start_el(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/classes.php on line 1391

Strict Standards: Declaration of Walker_Category::end_el() should be compatible with Walker::end_el(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/classes.php on line 1391

Strict Standards: Declaration of Walker_CategoryDropdown::start_el() should be compatible with Walker::start_el(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/classes.php on line 1442

Strict Standards: Redefining already defined constructor for class wpdb in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/wp-db.php on line 306

Strict Standards: Redefining already defined constructor for class WP_Object_Cache in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/cache.php on line 431

Strict Standards: Declaration of Walker_Comment::start_lvl() should be compatible with Walker::start_lvl(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/comment-template.php on line 1266

Strict Standards: Declaration of Walker_Comment::end_lvl() should be compatible with Walker::end_lvl(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/comment-template.php on line 1266

Strict Standards: Declaration of Walker_Comment::start_el() should be compatible with Walker::start_el(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/comment-template.php on line 1266

Strict Standards: Declaration of Walker_Comment::end_el() should be compatible with Walker::end_el(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/comment-template.php on line 1266

Strict Standards: Redefining already defined constructor for class WP_Dependencies in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/class.wp-dependencies.php on line 31

Strict Standards: Redefining already defined constructor for class WP_Http in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/http.php on line 61
human rights film festival
Strict Standards: Non-static method TanTanFlickrDisplayBase::headTags() should not be called statically in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-content/themes/cleanhomepro/photoalbum-resources.php(231) : runtime-created function on line 1

HRFF #7 (07.-13.12.2009) : NAJAVA / ANNOUNCEMENT

7. Human Rights Film Festival se održava od 07. do 13. prosinca 2009. u zagrebačkom Kino Europa i riječkom Art-kinu Croatia. U fokusu ovog izdanja festivala stoji borba za socijalna prava, što je u trenutku kada se u ime ekonomske krize ograničavaju ili u potpunosti ukidaju prava zasigurno goruća tema. Festival će se toj ali i drugim bitnim temama vezanima uz kršenje i promicanje ljudskih prava približiti raznovrsnim programom igranog i dokumentarnog filma, kao i sa istaknutim segmentom predavanja i diskusija.

Uskoro više informacija na sajtu, a dotad možete pregledati program 6. izdanja festivala iz ožujka 2009. godine.

***

The seventh Human Rigths Film Festival takes place from December 7-13, 2009 in Zagreb’s Kino Europa and at the Art-kino Croatia in Rijeka. This edition of the festival is dedicated to the issue of the struggle for social rights, that is undoubtly a pressing topic at the moment when in the name of economic rationale social rights are reversed or even totally cancelled.

Soon more information on this site, while in the meantime you can browse the programme of the 6th edition of HRFF from March 2009.


rezultat natječaja za kritiku

Od 6 komentara koja su pristigla na natječaj, njih četiri odgovara propozicijama natječaja.

Žiri se, ponajprije, zahvaljuje svima na uloženom trudu gledanju kao i pisanja, te danu više čekanja do obznanjivanja odluke zbog bolesti jednog od jurora.

Kvaliteta sva 4 teksta je zavidna i nije se bilo lako odlučiti. U uži smo izbor uzeli Anjin tekst koji vrlo precizno artikulira estetičko-percepcijske ravni Diazove “Melankolije”, te Damirov komentar koji je samo gledanje filma postavio u jedan sveobuhvatniji, smisleni egzistencijalni okvir, doživljaj - što je također važan akcenat Diazove estetike.

Između ta 2 teksta, teško usporediva, na kraju je prevagu ipak odnio Anjin tekst kako je bliži propoziciji da to bude filmska kritika.

Dakle: Anja je osvojila nagradu u visini od 500kn, Damir 3 knjiška naslova u izdanju Multimedijalnog instituta po svom izboru, a Ivan i Grga svaki po jedan.

Ovim putem najavljujemo da ćemo na 7. izdanju festivala [u prosincu 2009.] ponovno imati natječaj za kritiku, koji će važiti sa sve prikazane festivalske naslove.

Još jednom, hvala!

Žiri [Igor Marković, Petar Milat]


nepodnošljiva lakoća zločina

Pročitajte članak i dio razgovora sa Eyalom Sivanom, kojeg je za kulturpunkt napisao Šefik Tatlić.


dan peti: o zločinu i tugovanju

Peti i zadnji dan 6. HRFFa dan je igranih filmova.

Program zapocinjemo u 11:00h filmom “Melankolija” Lava Diaza. Da nas pitate kako to da puštamo film takve dužine, odgovorit ćemo Vam da je na našem festivalu već jednom igrao Diazov film [Batang West Side, 2005. godine] kada je Lav i posjetio Zagreb kao festivalski gost. “Melankolija” je pak posljednji Diazov film, nagrađen u sekciji Orizzonti prošlogodišnjeg venecijanskog festivala. Filipinska kinematografija je postala predmet brojnih kritičkih filmoloških osvrta, provjerite zašto. A da potaknemo Vašu reakciju raspisali smo mali natječaj za najbolji osvrt na ovaj film [više na stranici NATJEČAJ ZA KRITIKU].

Večernji program od 20:00h okreće se Africi. Prvo prikazujemo kratki 3-minutni film Slavena Žimbreka koji je trebao upozoriti na zločine u Darfuru, a potom ćete vidjeti “Munyurangabo” Lee Isaaca Chunga. Na tragu klasika afričkog filma, poput Sembene Ousmane, Idrissa Ouedraogoa i Flore Gomes, ali prepoznatljivo i na temeljima intelektualaca i pisaca poput Chinua Achebe i Wole Soyinke, Munyurangabo je afrička priča o Ruandi nakon građanskog rata i genocida. Univerzalan i istodobno vrlo osoban film.

I za sam kraj festivala u 22:00h, turisti. Ili “Na kraju dolaze turisti” mladog njemačkog redatelja Roberta Thalheima. Priča o mladom Berlinčaninu koji civilni rok služi u Auschwitzu. Pa se zaljubljuje. I tako dalje… Zvuči kao zaplet poslovične britanske socijalno-osvješteea komedija, po čijem su gledanju sve ovce na broje, a vukovi siti. No, u slučaju Roberta Thalheima sve je drukčije. Izbjegavši patetiku koja neizbježno ide uz temu, Thalheim je snimio jedan od zapaženijih njemačkih filmova posljednjih godina.

Festival zatvara Beat City party.


politika i etika [razgovor u rijeci]

U petak u 19:30 u atriju Art-kina Croatia u Rijeci u sklopu Human Rights Film Festivala održat će se
razgovor s publikom na temu “Politika i etika”.

U razgovoru sudjeluju prof. dr. Nenad Miščević s Filozofskog fakulteta u Mariboru i Nebojša Zelič s Filozofskog fakulteta u Rijeci.


dan četvrti: o građaninu-predsjedniku te loleku i boleku

Četvrtog dana festivala filmovi koje prikazujemo bave se igrom pričina i zbilje, kako s obzirom na (pokretne) slike tako i na (politički) život.

U 18:00h program započinjemo projekcijom “Noći i magle” Alaina Resnaisa, klasikom i jednom od čvrstih referentnih točaka novovalne generacije. U svega pola sata trajanja Resnaisu polazi za rukom da sažme nečuveno iskustvo masovne fabrikacije leševa, između slika nedužnog pejsaža i nečuvenosti modernih načina usmrćivanja. “Odgoda” Haruna Farockija svojevrsni je nastavak na Resnaisov klasik, ne samo zato što Farocki za ishodište svoje filmske refleksije koristi identičan filmski materijal iz nizozemskog sabirnog logora Westerbork (radi se o jedinom poznatom filmskom materijalu snimljenom u koncentracijskim logoru za vrijeme njegova funkcioniranja). U formi nijemog filma, artikulirajući svoja pitanja i dvojbe među-titlovima, Farockiju nastoji izoštriti pogled na detalje koji će drugima isuviše lako promaknuti.

“Građanin Havel” [projekcija u 20:00h] Pavela Kouteckog (koji je tragično preminuo prije samog dovršavanja filma) jedan je od zapaženijih dokumentaraca u 2008. godini, i fascinantan pogled iza političke scene. Film prati predsjedničku karijeru Vaclava Havela, poznatog češkog spisatelja i disidenta, koji je nakon sloma komunističkih režima predstavljao sve ono za što su ljudi mislili da je dobro i vrijedno. Građanin-predsjednik, to je bio Havel. Ili možda prije Dr. Jekyll i Mr. Hyde?

A u 22:30h prikazujemo treći film Eyala Sivana, “Građani K.”. O poljskim blizancima Kaczynski. Jedan predsjednik države, a drugi premijer. Kao Lolek i Bolek, samo realno.

Po kraju projekcija slijedi party.


dan treći: o prvom maju, ljudskim pravima u gazi, pričama i socijalističkoj ljubavi prema narodu

U 15:30h program započinje dvama filmovima na temu Prvog maja, praznika rada.
“P.M.” Irene Škorić i “Prvi maj (grad-tvornica)” španjolskog autora Marcela Expósita pokušaj su da se odgovori na izazov i na naboj kojeg povezujemo sa datumom prvog svibnja, sve to u trenutku kada se govori o napuštanju društva rada.

Gost festivala Eyal Sivan u 18:00h sudjelovat će zajedno sa Žarkom Puhovskim u diskusiju o stanju ljudskih prava u Gazi, kao primjeru kada pozicija žrtve postana opravdanje za zločine. Kako se radi o istaknutim intelektualcima koji podjednako idu nasuprost dominantne nacionalističke retorike u vlastitim sredima, očekujemo zanimljivu raspravu koja će se dotaknuti i naših krajeva. Rasprava se vodi na engleskom jeziku, a moderira je Tin Gazivoda.

Od 20:00h prikazujemo “Priče o ljudskim pravima”, omnibus kratkih filmova povodom 60. godišnjice Opće deklaracije o ljudskim pravima koji donosi dvadeset i dva kratka filma poznatih redatelja iz čitava svijeta. Tematski su okupljeni oko šest cjelina – participacija, razvoj, dostojanstvo i pravda, kultura, rod i okoliš – a progovaraju o univerzalnim situacijama kršenja temeljnih ljudskih prava.

Drugi Sivanov film koji prikazujemo je “Iz ljubavi prema narodu” [21:45h]. Film o socijalističkoj ljubavi prema narodu koja je išla toliko daleko da je politička vrhuška morala uspostaviti totalno društvo nadzora. Film je sastavljen od filmskih materijala istočnonjemačke tajne službe Stasi pa ako vas zanima kako je to nekad izgledalo tokom socijalizma, nemojte propustiti ovaj film.


pogled kroz zid: rascijepljeni suveren i zatamnjeno staklo

Uz temu Gaze i izraelske okupacije prenosimo tekst izraelskog arhitekta i teoretičara Eyala Weizmana, inače bliskog suradnika našeg gosta Eyala Sivana.

***

Izraelski i palestinski dužnosnici zaduženi za mir na sastanku u Oslu 1993 godine su, bez ijedne zajedničke točke, postigli jedan od arhitektonski najsloženijih rezultata okupacije. Članak X prvog Aneksa sporazuma iz Gaze-Jerihona (također poznat i kao Oslo I) naslovljen je “Prolazi” i bavi se preklapanjima između različito ograđenih teritorija, napose vezama između “izvanjskog” svijeta i područja koja su prepuštena da bi se ograničila palestinska kontrola (1). Arhitektura terminala koja svjedoči o takvim vezama smišljena je da bi se riješio strukturalni paradoks nastao kao posljedica naizgled proturječne želje za ostvarivanjem palestinske suverenosti dok, s druge strane, i dalje postoji izraelska sigurnosna kontrola. Za Palestince granični prijelazi predstavljaju utjelovljenje žurno nastale potrebe za vlastitim nadzorom, dok su pak za Izraelce oni artikulirali nov sigurnosni koncept koji je izravno, na kopnenoj razini, uspostavljao kontrolu palestinske populacije na novouspostavljenoj Palestinskoj Samoupravi. Arhitektura o kojoj su se obje strane složile odražava sporazum postignut u zadnjem trenu, upravo pred planiranu ceremoniju njegova potpisivanja u Bijeloj Kući. Izraelci su trebali “biti odgovorni za sigurnost prijelaza, uključujući i terminal” (opisan kao veliki vojni kamp), kao i za pravo odlučivanja tko ima pravo prijeći granicu, a Palestinci su ga trebali nadzirati te su palestinske nacionalne oznake trebale biti jedine vidljive s dolazne strane. (2)

Članak X vrlo detaljno opisuje dijagram linije koja razdvaja prijelaz na različito obojene linije i prolaze, tvoreći tako složenu koreografiju putova kretanja i sigurnosnih točaka koje putnike razdvajaju prema teritorijalnim definicijama iz Sporazuma u Oslu između različitih vrsta klasificiranja Palestinaca odvojenih na temelju mjesta u kojima su registrirani: Gaza, Istočni Jeruzalem, Zapadna Obala pod izraelskom kontrolom (područje C), autonomna Zapadna Obala (područja A i B), te naposljetku, putnici s VIP statusom. Sukladno Članku X, Palestinci koji dolaze na prijelaz ne bi mogli vidjeti izraelsko osiguranje koje ima potpuni nadzor. Iako prisutni na čitavom području terminala/kampa, izraelski agenti sigurnosti su prema sporazumu trebali biti “odvojeni” od putnika “zatamnjenim staklom” (3). Putne isprave Palestinaca koji prelaze terminal/kamp treba “pregledati izraelski policajac koji bi također provjerio i njihov identitet čineći to ne neizravan i nevidljiv način” (4)

više »


hororizam ili imenovanje suvremenog nasilja iz perspektive žrtve

Vezano uz temu ovogodišnjeg festivala, a posebice uz diskusiju o statusu žrtve na suđenjima za ratne zločine, upućujemo na briljantnu studiju talijanske filozofkinje Adriane Cavarero, “Hororizam, imenovanje suvremenog nasilja” iz 2007. godine. [engl. izdanje: Columbia UP, 2008.]

Ova istaknuta filozofkinja i feministička teoretičarka u svojoj studiji polazi od pretpostavke da je u raspravi o nasilju dosad isuviše ili isključivo bila isticana jedna strana, i to ona počinitelja. To će Cavarero detektirati u (ne samo) medijskoj fascinaciji terorizmom.

Za razliku od dominantnog diskursa o terorizmu, filozofkinja će predložiti jednu novu kategoriju koja ona naziva “hororizam”. Radi se o iskustvu žrtava nasilja, i to ponajviše u iskustvu sakaćenja i razobličenja tijela.

U širokoj povijesnoj perspektivi Cavarero nasilje razmatra od starogrčkih primjera (Ilijada, Meduza, Medeja) pa sve do rata u Iraku. Posebno važna poglavlja su posvećena istrebljenju Židova u 2. svjetskom ratu, gdje se Cavarero upušta u inovativnu i poticajnu raspravu sa Hannah Arendt, Primom Levijem i Georgesom Batailleom.

Raspravljajući o fenomenu samoubilačkih napada Cavarero se također osvrće i na eseje Susan Sontag o odnosu slike i nasilje, razvijajući i konkretizirajući vlastitu filozofiju hororizma.

Nadamo se da će uskoro knjige ove važne autorice biti dostupne i na hrvatskom, kako je riječ o autorici koja bitno dopunjuje perspektive suvremenog političkog mišljenja.


dan drugi: o žrtvama, promatračima, banalnosti zla i nasljeđivanju patnje

U srijedu program započinjemo “Posjetiocem iz svijeta živih” Claudea Lanzmanna [16:00h]. Taj film, snimka razgovora izmežu režisera i bivšeg djelatnika Crvenog križa koji je imao priliku posjetiti nacističke logore smrti i to još tokom rata, toliko je drukčiji od većine dokumentaraca koji se danas snimaju, upravo stoga jer dopušta da se razvije intrigantna priča. Licem u lice, bez montaže. Pokušaj da se shvati što su pasivni promatrači zla i nesreće, i zašto upravo oni omogućuju zločine takvih razmjera.

Diskusija koju organiziramo sa Documentom [18:00h], o statusu žrtava na suđenjima za ratne zločine, dotiče se gorućeg pitanja suočavanja sa ratnim zločinima. Diskreditacija, omalovažavanje i prijetnje žrtvama na suđenjima, medijska usmjerenost na počinitelje i poricanje njihovih zločina - to žrtve drugi put čini žrtvama, a sve tokom procesa koji bi trebali biti pravični. Na temu diskutiraju istaknuti domaći intelektualci/ke i aktivist/ce, moderira Srđan Dvornik.

U 20:00h prikazujemo “Specijalista”, film našeg ovogodišnjeg gosta Eyala Sivana. Film koji je po mnogo čemu centralan u našem filmskom programu, višestruko nagrađen, hvaljen i osporavan.  Radi se o Sivanovom meta-komentaru na tezu o banalnosti zla, i to na primjeru suđenja Adolfu Eichmannu koje još do danas određuje našu sliku o profilu modernih zločinaca. Sivan je do filmskih materijala sa suđenja morao doći sudskim putem, a krajnji je rezultat sušta suprotnost filmovima koji nastaju oko planete Spielberg.

“Nasljednici” Eugenija Polgovskog prikazuje dječji rad na poljima Meksika [22:30h]. Vizualno fascinantan film, usporediv sa djelima drugih režisera nove i internacionalno zapažene generacije latino-američkih filmaša. Kad se kaže da je život u uvjetima neoliberalng, globaliziranog kapitala postao nestabilan i neizvjestan, Polgovski će pokazati kako je to poslovično kolo sreće samo još jedna od racionalizacija globalnog Sjevera koja nema isuviše veze sa životom većine stanovništva na Zemlji.


otvorenje hrffa [utorak u 20:00h]

Film otvorenja je Il Divo, talijanskog redatelja Paola Sorrentina, koji je dobio glavnu nagradu žirija na festivalu u Cannesu, a bio je višestruko nominiran za godišnju Europsku filmsku nagradu. Radi se o satiričnom igrano-filmskom portretu jednog od najdugovječnijih i najozloglašenijih europskih političara - višekratnom demokršćanskom premijeru Italije Giuliju Andreottiju. Sorrentino na primjeru Andreottija prikazuje kako funkcionira politički sustav kada se uortači sa mafijom i crkvom.

Poslije filma: party

* ulaz na sva zagrebačka događanja je slobodan/besplatan


manje zlo

Vezano uz temu ovogodišnjeg HRFFa upućujemo vas na knjigu “Manje zlo” koju su uredili Helmut Dubiel [Sveučiliste Justus Liebig, Giessen/Njemačka] i Gabriel Motzkin [Hebrew University, Jeruzalem]. U zborniku su objavljeni radovi proizašli sa skupa internacionalne grupe istaknutih intelektualaca/ki. U knjizi se komparativnim pristupom analiziraju prakse dvadesetstoljetnih genocida, u ime sjećanja koje je okrenuto budućnosti, ali ne kroz produkciju novog nacionalnog mita ili globalnog simbola, već u trans-nacionalnom procesu određivanja i prihvaćanja prošlosti.

***

Helmut Dubiel & Gabriel Motzkin [ur.]: Manje zlo - moralni pristupi praksama genocida [2005 // 332 str. // prevoditelji: Aleksandra Kostić, Dušan Đorđević Mileusnić et al. // edicija Nova kritička teorija u izdanju Beogradskog kruga i Multimedijalnog instituta]

* Manje zlo [PDF-datoteka knjige]


Party zatvaranja: Beat City_____ SUBOTA_28.03._23:30

— SURF/LOUNGE/BEAT/GARAGE/SOUL PARTY BY DJ SLEAZ-O-SONIC


Party: DJ Jura_____ PETAK_27.03._23:30

— POPULARNA GLAZBA OD 50-IH DO 00-TIH SA RAZNIH STRANA SVIJETA


portret eyala sivana

Iako nije globalno popularan poput Michaela Moora, niti u svojem opusu ima antologijska djela poput “Shoaha” Claudea Lanzmanna, Eyal Sivan nesumnjivo spada u krug najcjenjenijih političkih dokumentarista danas.

Rođen u Haifi 1964., nakon što je kratko vrijeme radio kao fotograf u Tel Avivu, 1985. seli u Pariz, a dvije godine kasnije snima svoj prvi film “Aqabat-Jaber, passing through”, priču o svakodnevnom životu palestinskih izbjeglica u kampu Aqabat-Jabar. Već sljedeći film “Izkor, slaves of memory” (1990.) osvaja prestižne nagrade, zacrtava putanju njegovih kasnijih radova, i otpočinje sukob s izraelskim državnim aparatom. U “Izkoru” Sivan propituje načine na koje se sjećanje instrumentalizira u izraelskom obrazovnom sustavu i razotkriva “teleologiju” cionističkog super-narativa u njegovim temeljnim elementima – linearnosti i koherentnosti. Politika sjećanja, termin koji u praksu uvodi povjesničar Raul Hilberg, Sivan preispituje na pitanju židovske države i njezine politike. Kako je moguće da je narod koji je od sjećanja stvorio ne samo kult već i kulturu sposoban ponavljati slične zločine prema drugima danas.

Sam pojam sjećanja implicira i svoj negativ – zaborav. Sjećanje je platno na kojemu se uspostavlja trostruka negacija: negacija dijasporičke kulture Židova, takozvana “negacija egzila”; negacija judeo-arapske kulture i pozapadnjačivanje izraelaskog društva; negacija palestinske naqba-e, katastrofe koja je uslijedila nakon 1948. i stvaranja države Izrael. Na bazi te trostruke negacije razvija se „kompeticija među žrtvama“, u kojoj mučeništvo Izraela postaje ono mjerilo prema kojemu sva ostala postaju ako ne beznačajna, onda svakako gurnuta u vrlo daleki plan.

Specijalist” (1999.) nastavlja u tome smjeru i dotiče se nedodirljive teme, svete krave cionističke ideologije – Holokausta. Kako je i u samom filmu rečeno, na tragu Hannah Arendt i njezina izvještaja o banalnosti zla (u Izraelu prevedene gotovo četrdeset godina nakon objavljivanja), Sivan otvara mogućnost drugačije interpretacije suđenja Adolfu Eichmannu. Prikazujući organiziranu ideološku predstavu cionizma, fragmentacijom i montažom materijala koja ne slijedi linearni tijek procesa, kao i izbjegavajući elementrane informacije o kontekstu, Sivan subvertira logiku kojom je suđenje uključeno u cionistički super-narativ. Sabotiranjem uzročnoposljedičnog niza on istovremeno podriva i predstavljanje osude kao konačne pravde nad antisemitskim zločincima pod okriljem novostvorene države. Film je, očekivano, izazavao veliku buru i osude koje su išle sve do javnog proglašavanja Sivana antisemitom, prijetnji smrću i pisama s metkom i porukom “sljedeći neće stići poštom”.

Međutim, već njegov sljedeći rad dosljedno razvija postavljene teze: “Route 181: Fragments of a Journey in Palestine-Israel” (2004.), snimljen u suradnji s palestinskim autorom Michelom Khleifijem predstavlja inkarnaciju banalnosti zla u izraelskoj vojsci. Putujući po granici koja je uspostavljena UN-ovom Rezolucijom 181 susreću izraelskog vojnika koji ima filozofijske sklonosti, voli Kafku i… slijepo sluša naredbe i ne sumnja u njih. Iako se u filmu sličnosti realnosti nacističke i cionističke države ne ekspliciraju, više su nego natuknute. Ono na što Sivan cilja, međutim, nije u osnovi usmjereno prema cionizmu, već ga uzima samo kao njemu blizak i poznat (vrlo dosljedno u smislu življene kulture Raymonda Williamsa) primjer modela odbijanja prepoznavanja permanenentnog postojanja banalnosti zla, onoga što Umberto Eco naziva pra-fašizmom. Poopćenje toga zla, najekstremnije i najmasovnije u nacističkom režimu, napad je, kako govori još Hannah Arendt, na ljudsku raznolikost, na sve skupine i pojedince koje po nekom arbitrarnom ključu vođa i njihovih najbližih sljedbenika de facto ne potpadaju u kategoriju “ljudi”. Radi li se o političkim protivnicima, Slavenima, Židovima, belogardejcima, Hrvatima, Srbima, ženama, Crncima, Armencima, Krimskim Tatarima, Čečenima, homoseksualcima… svejedno je i nitko ne može imati pravo na ekskluzivnost žrtve. Naizgled paradoksalno, takvim se postupkom s jedne strane umanjuje zločin jer mu se oduzima univerzalnost zla, a s druge otvaraju vrata da, u “pravedničkom gnjevu” osvete, postane isprika za ponovno uzdizanje istoga.

Temeljni problem banalnosti zla, kako su to pokazivali autori od Kafke i Krausa, preko Hannah Arendt i Ionescoa do Umberta Ecoa i Rade Iveković jest u problemu odgovornosti, pitanju odabira i prosudbe. Jer, jednostavno rečeno, nije Hitler puštao plin u Auschwitzu, nije Staljin streljao zatvorenike u rudniku kod Jakutska, baš kao što nije Tuđman mučio zarobljenike u Lori niti je Milošević ubijao ranjenike na Ovčari, bez obzira što su izdavali naredbe. Činili su to “obični ljudi” koji su “samo slušali naredbe”, ma kako one monstruzne bile. Na pitanje koje Claudea Lanzmanna, prema vlastitom iskazu, muči, koje  “odbija razumijeti” i koje mora ostati neodgovoreno i zapravo neshvatljivo – “Zašto se Holokaust dogodio, zašto su Židovi ubijani? – Sivan u dugom nizu spomenutih autora jasno odgovara: poopćilo se zlo, nije se poopćio otpor. Ne negirajući vladavinu prava, odnosno nužnost uspostavljanja društvenog ugovora koji omogućuje zajednički, društveni život on upozorava na nužnost i obavezu suprotstavljanja rastu zla, fašizma i fundamentalizma u bilo kojem obliku.

Daljnje propitivanje univerzalnosti banalnosti zla, Sivan nastavlja i u svoja dva posljednja filma. “Iz ljubavi prema narodu” (2004.), film o nadziranju i kontroli u DDR-u također govori o tome – esktremna je to i gotovo nevjerojatna slika društva koje je usvojilo jedan super-narativ i razvilo sustav u kojemu je postalo nemoguće čak i progovoriti o mogućnosti ičega izvan njega. “Građani K.” (2007.), priča o usponu na vlast braće Kaczynski u Poljskoj, iako naizgled daleko vedrija društvena satira, u svojoj osnovi pokazaju na koji način se jedna opskurna, konzervativna i nazadna ideja (nacionalizam u konkretnom slučaju), marketinški i medijski vješto manipulirana i popularizirana, može uhvatiti korijena i raširiti se – do mjere njezina usvajanja kao neupitne istine i nepropoznavanja uvijek prisutne i u njoj ugrađene opasnosti razbuktavanja zla. Paralela istočnoevropskog populizma s agresivnošću i beskrupuloznošću kojom je ranije spomenuti cionistički super-narativ dokinuo pluralitet i diverzitet židovske tradicije (posebno to vrijedi za pripovjedačku, oralnu kulturu Jidiša) može nas dovesti do zaključka da je za Sivana cionizam jedinična mjera nacionalizma u suvremenom svijetu.

Je li to istina ili ne i nije ključno, jer Sivan problem postavlja na dublju i univerzalniju razinu. Vraćajući se na određeni način na Juvenalovo pitanje o pretorijanskoj Gardi – “tko će nadzirati nadzirače?” – svojim filmovima o izraelsko-palestinskom sukobu, kao i onima o genocidu u Ruandi [“Itsembatsemba, Ruanda jedan genocid kasnije” (1996.) i “Burundi pod terorom” (1997.)] i najsvježijima o (post)socijalističkim evropskim društvima p(r)okazuje kako se dogovoreni garanti društvene zaštite – pravo, red i poredak – nepodnošljivom lakoćom pretvaraju u sredstvo nasilja, zločina i genocida: manifestne oblike upravo onoga što bi trebali spriječiti. [Igor Marković]


izbor filmova u rijeci

U Art-kinu Croatia, u suradnji s udrugom Filmaktiv, se prikazuju sljedeći filmovi:

- Eugenio Polgovsky, Nasljednici [24.03 _ utorak _ 18:00h]

- Robert Thalheim, Na kraju dolaze turisti [24.03 _ utorak _ 20:00h]

- Eyal Sivan, Iz ljubavi prema narodu [25.03 _ srijeda _ 18:00h]

- Paolo Sorrentino, Il Divo [25.03 _ srijeda _ 20:00h]

- Lav Diaz, Melankolija [26.03 _ četvrtak _ 14:00h]

- Eyal Sivan,  Specijalist  [27.03 _ petak _ 17:00h]

- Grupa autora, Priče o ljudskim pravima [27.03 _ petak _ 21:00h]

- Eyal Sivan, Građani K [28.03 _ subota _ 19:00h]

- Pavel Koutecky, Građanin Havel [28.03 _ subota _ 20:30h]


the barber trial: sivan vs. finkelkraut

In February 2004, French-Israeli filmmaker Eyal Sivan filed a libel suit in the Paris courts against philosopher Alain Finkielkraut. The previous year, Sivan, working with Palestinian filmmaker Michel Khleifi, had released “Route 181: Extracts from a Palestinian-Israeli Journey”—a four-and-a-half-hour travel documentary tracing what remains, in the memories of the landscape and its inhabitants, of the violent expulsion in 1947–1948 of some three-quarters of a million Palestinians from the territory that would become the state of Israel. The film had been aired on the European cultural television channel Arte in November 2003, and a few days later, on November 30, Finkielkraut was interviewed on the French Jewish radio station RJC. In the radio broadcast, Finkielkraut launched an aggressive critique of the film, arguing that its entire meaning rested on a false analogy between Israel’s 1948 war of independence and the Nazi Holocaust, that the film was a “call to murder,” that Arte was guilty of “incitement to hatred,” and that Sivan himself was representative of a “particularly painful, particularly frightening reality—Jewish anti-Semitism.”

Thomas Keenan, Eyal Weizman

* preuzeto sa sajta Documenta Magazines

***


The case came to trial on 23 May 2006, and the official transcript of the proceedings at the Palais de Justice, Paris, is translated here in its entirety. The case revolved around witnesses, in the courtroom and in the film. To testify on his behalf, Finkielkraut called on the filmmaker Claude Lanzmann; historian and former Israeli ambassador to France, Eli Bar-Navi; and Anny Dayan, a cinema studies professor and pro-Israel activist based in Paris. Sivan called two left Israeli intellectuals: philosopher Adi Ophir, and film theorist Haim Bresheeth, as well as Parisian publisher/activist François Maspero, who established his radical publishing house against the background of the Algeria war.

Finkielkraut himself was the first witness, and having affirmed that he had indeed made the remarks in question, he produced a simple but forceful intertextual reading of the film in order to justify his critique. Route 181, he told the court, “rests entirely on an analogy between the fate of the Palestinians from 1947 to the present day, and the destiny of Jews under Nazism. It is a constant plagiarism of Lanzmann’s film.” Lanzmann’s film is, of course, Shoah, his 1985 nine-and-a-half-hour documentary oral history of the Holocaust.1 Shoah introduced a new sensibility to documentary filmmaking—it rejected the use of archival footage and instead planted itself militantly in the present, in the ruins of the European camps, and in the voices and memories of the witnesses and participants, victims and, to a lesser extent, perpetrators. Shoah does not include a single archival frame.2 It came to define what Lanzmann called a cinema of “transmission,” a visual strategy that did not simply privilege but relentlessly investigated the act and status of the eyewitness.

Finkielkraut’s accusation of plagiarism turned around a reading of one of Shoah’s most celebrated sequences, in which Lanzmann interviews a survivor named Abraham Bomba, whose task in the extermination camp of Treblinka was to cut the hair of Jews before they were led into the gas chambers. The interview, in which Lanzmann pushes Bomba to describe his work in the camp, is conducted as Bomba cuts the hair of one of Lanzmann’s production team in a Tel Aviv barbershop.

There is a barber in Route 181, too, and Finkielkraut is clearly correct that the scenes, and indeed the films, have a powerful relation. In Sivan and Khleifi’s film, a Palestinian barber in the former Palestinian town and now mixed city of Lod, near Tel Aviv airport, is filmed recounting the scene of a massacre that led to the expulsion of most of the town’s Palestinian residents in the summer of 1948. He speaks from his own active barbershop.

For Finkielkraut, though, the quotation is neither an act of homage, nor an ordinary intertextual reference, nor a challenging critique of one film by another, but a hint that the film is engaged in nothing less than the identification of the expulsion of the Palestinians (the so-called Naqba, or Catastrophe) with the Shoah, and hence a decisive delegitimation of Israel’s right to exist, and hence an incitement to the murder of Jews in Israel. Sivan and Khleifi had traveled and filmed along the route outlined in UN Resolution 181—which called in November 1947 for the partition of British Mandatory Palestine into convoluted and non-contiguous Jewish and Palestinian states—and the film explores what remains of Palestine in today’s Israel. In criticizing and rejecting the politics of partition, Route 181 resurrects political ideas originating in the 1930s and implicitly advocates a federal, multi-, or bi-national, single democratic state with equal citizenship for both Arabs and Jews within Mandatory Palestine. For Finkielkraut, promoting the liberal idea of a single state for Arabs and Jews embodies nothing less than “a genocidal intention to kill if not all then most of the Jewish Israelis.” Finkielkraut repeated this accusation throughout the trial, claiming “a murderous logic is at work in this film.”3

The nature and intensity of Finkielkraut’s accusations is typical of a certain current of discourse on Israel among liberal-right French intellectuals. Since the 1980s, Finkielkraut in particular has had a special inclination to accuse the “pro-Palestinian” French left of anti-Semitism4 and, more recently, to charge multiculturalist or tolerant discourses about race with responsibility for the riots in France’s immigrant-rich banlieues.5

Finkielkraut’s attack came in the context of a series of attempts to stop Route 181 from being shown in France. In one of these cases, Jewish-French intellectuals and Israeli representatives successfully lobbied the Pompidou Center against screening Route 181 in its 2004 Festival Cinéma du réel, purportedly because of the recreation (“plagiarism”) of the barber scene. More then six hundred people, including Jean-Luc Godard, Tzvetan Todorov, and Étienne Balibar signed a petition protesting this censorship. The film has been shown a number of times in Israel.

Although Nicolas Bonnal, the presiding judge at the trial, rejected Finkielkraut’s conflation of criticism of Israel with anti-Semitism, he dismissed Sivan’s petition, based on the argument that Finkielkraut’s attack was part of a legitimate political disagreement. In the wake of the trial, Arte decided to cease commissioning films from Sivan on Middle East affairs, and he lost as well his teaching position at CLEMI (French Ministry of Education’s center for information media). Sivan appealed the decision in February 2007 and the verdict was pending as this magazine went to press.6

* * *

We asked Sivan about Shoah, the barbers, partition, and history. For him and Michel Khleifi, he explained, it was not a matter of “comparing” the Shoah and the Naqba, as if they were discrete entities that required outside intervention to be brought together. Rather, he told us, they should be seen as historically continuous and contiguous, part of a single historical process extending across the decade between 1938 and 1948. Like Lanzmann, his emphasis in investigating the apparently bygone past by means of its living witnesses was to restore it to its rightful place in our present—the Palestinian catastrophe, for him, is still ongoing. “It is shocking for a Frenchman, but frequently evoked in Israel,” said Sivan. “For an Israeli Zionist poet like Avot Yeshurun, it was possible to say that ‘these two holocausts together, are the Holocaust of the Jewish people.’ The Naqba of the Arabs of Palestine and the Shoah of European Jews are two sides of a single Holocaust—ours…”

The strength of Route 181 is in providing an oral history of the forgotten Naqba, in presenting scores of conversations with Israelis and Palestinians, and in unearthing stories repressed for decades. The film powerfully demonstrates Israelis’ willing ignorance of and ongoing complicity in the suffering of Palestinians and the denial of their national rights—and, paradoxically, their often remarkable recall of the events of 1948, their former Palestinian neighbors, and the intense proximity of their lost life together.

In its filmic language and its relation to witnessing and testimony, Route 181 is a worthy successor to Shoah, charting a significant shift in the relation between memory, responsibility, and history. That, for Sivan, is what is at stake in the barbershops. “Abraham Bomba was staged! He was no longer a barber when he was interviewed, and three times during the interview he begs Lanzmann to stop. But Lanzmann believes that it is the victims who should bear the ‘duty of memory.’ I believe that this duty should be the perpetrators’.”

Of course, Lanzmann interviewed perpetrators and not-entirely-innocent bystanders as well, and famously argued that the intent of Shoah was not to ask why (an “obscene” question, he wrote) but rather to lay out how the mass murder happened. Sivan—who had earlier, with Rony Braumann, re-edited the footage of the 1961 Eichmann trial into a powerful portrait of the banal professional “specialist”—radicalizes this pursuit, with an unexpected outcome. He told us that his project was “to treat the actors in a crime as bearers of the capacity both to witness and [to] reflect on it, and as the ones who have a ‘duty of memory.’ In the Israeli case, I am interested both in their memory of the land (before 1948) and their actions. What is surprising is to notice to what extent the analogy with the Nazi genocide existed already during the 1948 event—it was only three years after the end of the Second World War. It throws a completely new light on the myth … that memory can be a vaccine against future crimes.”

Sivan also drew our attention to the power of the camera, or rather, to the power of speaking before a camera. We asked whether his interviews aimed to produce a reflection or even a transformation in his witnesses, or simply to document their recollections, justifications, evasions. Did he want them to accept their responsibilities? He reminded us: “In the case of the Israelis, I am as responsible as they are. … I was very interested in trying to follow the structure of the discourse as a starting point for opposing it. So I was not interested just in statements but in a process of thinking. This is what the documentary camera can and even should try to do. … The articulation of an argument in front of the camera allows the witness to think and reflect on the event, sometimes for the first time since it took place! Let’s not forget that while undertaking a collective crime, people think that they are thinking, while in fact they are merely repeating the discourse of power.”

“I am as responsible as they are.” It is the very possibility of acknowledging the continuity between the Shoah and the Naqba that would, for Sivan, establish the condition for sharing a single democratic state between Jews and Palestinians. “The problem is that we Israelis must take responsibility for the deeds of our parents, deeds for which they refused to take responsibility. In the eyes of Lanzmann or Finkielkraut, if they acknowledge the crime of 1948, then Israel does not have the right to exist.” Sivan speaks instead as one who accepts that right, but differently—as a citizen. “The existence of the Israelis is careless for them, they need Israel as a concept, a shelter, an insurance company. They do not have the relation of citizens to this state, but a relation of ‘share holders’ or ‘members of a religion.’ … For them, to acknowledge the crime is to de-sacralyze the State which replaced their Jewish identity.” For the citizen, he said, the experience of the partition and its remainders, the proximity of proximity and separation, can only issue in a sense of the inevitability of sharing: “We share the history of the land, we share a memory of the Naqba/Independence, we share a destiny. This is a basis for thinking equality.”

Footnotes:

1. The film is part of a trilogy: Pourquoi Israel (1973), Shoah (1985), and Tsahal (1994).

2. In his seminar on Shoah at Yale in 1990, Lanzmann remarked: “…if there had been—by sheer obscenity or miracle—a film actually shot in the past of three thousand people dying together in a gas chamber…I would have preferred to destroy it.” For a transcript of this seminar, see “ Seminar With Claude Lanzmann, 11 April 1990” Yale French Studies, no. 79 (1991), pp. 82-99. Jean-Luc Godard criticized Lanzmann for “iconophobia.” Shoah, according to Godard’s well-known response, “showed nothing at all.”

3. Another repeated theme in the film is the Judgment of Solomon. The filmmakers make the analogy to the Arab rejection of the 1948 partition of Palestine, explaining that those who rejected the partition of the baby/land must be its true mothers/inhabitants.

4. In 1987, in a manner similar to Hanah Arendt’s Eichmann in Jerusalem, Finkielkraut covered the trial of Klaus Barbie, head of the Gestapo in Lyon, later publishing the book Remembering in Vain, which argues against the defense of Barbie by a team of French lawyers lead by Jacques Vergès. Vergès argued that the Nazi crimes were no different in nature from those committed by French imperialism, and thus the French courts were in no position to try Barbie. Nabil Bouaita, an Algerian lawyer, and Jean-Martin M’Bemba, a Congolese lawyer, joined the defense team. “Does crime against humanity only force emotion or merit commemoration if it hurt Europeans?” Vergès asked. M’Bemba gave an account of how eight thousand Africans died building 140 kilometers of railway in French colonial Africa. Bouaita discussed Sabra and Shatila.

5. In an interview with the Israeli newspaper Haaretz, Finkielkraut predicted that “anti-racism will be to the twenty-first century what communism was to the twentieth.” On a different occasion, he stated that France’s footballers had been “black, white, and Berber” in 1998, but were now “black, black, and black.” See Dror Mishani and Aurelia Smotriez, “What sort of Frenchmen are they?”, Haaretz, 17 November 2005.


6. Testifying for Finkielkraut in the appeal stage was Bernard Henri-Lévy, as president of the supervision committee of Arte. Dominique Vidal of Le Monde Diplomatique testified on behalf of Sivan. See Vidal’s “Les pompiers pyromanes de l’antisémitisme,” available at Le Monde Diplomatique for more information. Le Monde Diplomatique

The authors would like to thank Haim Bresheeth and Adi Ophir for sharing their reflections on the trial.

više »


kratke napomene uz temu

Festival ove godine predstavlja filmove koji se temom ljudskih prava bave kroz pitanje politike ljudskih prava. Ljudska prava i njihovo kršenje su u posljednjih desetak godina često bili navođeni kao razlog tzv. humanitarističkih vojnih intervencija, pa je i sama koncepcija ljudskih prava postala predmetom rasprave utoliko što su ljudska prava poslužila kao paravan za provođenje partikularnih interesa, bilo političkih ili ekonomskih.

No, za razliku od tako shvaćene politike ljudskih prava, nas su u koncipiranju ovogodišnjeg festivala ljudska prava zanimala kao ono što bi politika danas zapravo trebala biti. Ljudska prava politički - to znači da se legitimnost ljudskih prava više ne izvodi isključivo iz univerzalne moralne obaveze koja nalaže da se poštuje i štiti dostojanstvo drugih osoba, bića ili prirode već da ljudska prava predstavljaju pitanje kako osigurati takvo društveno, političko uređenje koje omogućava slobodni razvoj pojedinca i društva u cjelosti. Ljudska prava politički - to znači da politika ljudskih prava ne može isključivo biti naknadna reakcija na kršenje ljudskih prava ili da su ljudska prava isključivo pitanje razvoja humanistički shvaćenog morala, već ljudska prava i njihovo ostvarenje konkretno zahtijevaju da se pristojno društvo uredi ovdje-i-sada.

Politički pogled na ljudska prava, to za nas također znači nužnost osvrta na iskustvo koje je bitno odredilo i ustanovilo suvremenu koncepciju ljudskih prava - a to je pitanje suočavanja s ratnim zločinima. Ratni zločini i genocid nisu samo najstrašniji mogući oblici kršenja ljudskih prava, već su u 20. stoljeću bitno izmjenili i odredili percepciju ljudskih prava: s obzirom da niti moralni imperativi a niti moderne nacionalne države nisu bile u stanju spriječiti masovne zločine (štoviše, upravo su moderne države često bile prepreka ostvarenju i osiguravanju ljudskih prava), suvremeno koncipirana ljudska prava počivaju na neizvjesnosti i svojevrsnoj neutemeljivosti, što ih dakako ne čini ništa manje potrebnim i aktualnim. Ljudska prava stoga i jesu goruće pitanje suvremene politike kako pitanje njihovog ostvarenja ovisi o novim i drukčijim modelima ili koncepcijama uređenja svjetskih društava, te je upravo pitanje ljudskih prava ono koje iziskuje da politiku mislimo na globalnom nivou.


Slaven Žimbrek, Ovog puta ne možemo reći da nismo znali_____ SUBOTA_28.03._20:00

Dobitnik “OKTAVIJANA” na 17. Danima hrvatskog filma, Ovog puta ne možemo reći da nismo znali koristi snimke i fotografije genocida u Darfuru, Ruandi i Holokausta (arhiva United States Holocaust Memorial Museum-a i UNHCR-a) sa svjedočanstvima preživjelih žrtava koncentracionih logora (arhiva Shoah Visual History Foundation-a) kako bi stvorio paralelu između humanitarne krize u Darfuru i Holokausta.  Međutim, kao što naslov filma naglašava, neznanje ne može biti izgovor za ne pružanje pomoći budući da “ovog puta ne možemo reći da nismo znali”. Film je ostvaren u zajedničkoj produkciji Židovske općine Zagreb i Žimbra Film-a s ciljem da podigne razinu svijesti u Hrvatskoj o genocidu i humanitarnoj krizi u Darfuru.

***

GODINA  2006 | ZEMLJA Hrvatska | TRAJANJE 3′ | FORMAT digiBeta | REŽIJA, SCENARIJ, MONTAŽA Slaven Žimbrek | FOTOGRAFIJA Želimir Guberović, Predrag Bambić | PRODUKCIJA  Židovska općina Zagreb / Žimbra Film | DISTRIBUCIJA ŽIMBRA FILM // Boškovićeva 15, Zagreb // mail: zimbra.film@mac.com


Robert Thalheim, Na kraju dolaze turisti_____ SUBOTA_28.03._22:00

Na prvi pogled kao da je riječ o filmu čije dobrohotne namjere vode u pakao klišeja: tu je Sven - Berlinčanin, devetnaestgodišnjak koji civilnu službu odrađuje u Auschwitzu; Stanislaw Krzeminski - preživjeli logoraš koji već desetljećima popravlja predmete izložene u memorijalnom centru, a čije tajnovito i tvrdoglavo ponašanje odiše aurom nekog dubljeg životnog znanja; Ania - mlada Poljakinja iz obližnjeg mjesta koja po logoru vodi grupe turista. Tu je i zaplet koji isprepliće sudbine ovih triju likova, uz ponešto trzavica i napetosti. A tu su i zle njemačke korporacije kao i romantične vožnje biciklom uz bodljikavu žicu logora.
Zvuči kao poslovična britanska socijalno-osvještena komedija, po čijem su gledanju sve ovce na broje, a vukovi siti. No, u slučaju Roberta Thalheima i filma Na kraju dolaze turisti sve je drukčije. Izbjegavši patetiku koja neizbježno ide uz temu, Thalheim je snimio jedan od zapaženijih njemačkih filmova posljednjih godina kojeg odlikuju bitne karakteristike mlađeg naraštaja njemačkih filmaša, a to su ponajprije dramaturška konciznost i  vizualni intimizam.
Turisti iz naslova filma koji dolaze na kraju kod Thalheima nisu isključivo naznaka spektakularizacije i komercijalizacije sjećanja; turisti u ovom slučaju predstavljaju i mogućnost, ma koliko god ona bila neizgledna, da će paket-aranžmanu u najvećem stratištu u povijesti potaknuti stav koji neće dozvoliti da se nešto slično ponovi.
Stav koji za mnoge od posjetilaca započinje pogledom na silne kofere, koji se nisu zagubili već su prispjeli na svoje odredište koje je značilo kraj za njihove vlasnike, ostavši tako bez ikoga da ih pridigne i vrati kućama. A briga koju bivši logoraš ulaže u popravak oštećene prtljage postaje imperativom u svijetu bez iskupljenja, slična Resnaisovoj i Farockijevoj kinematografskoj brizi kada prikazuju snimke tih istih kofera prije no što krenu na krajnje odredište bez povratka, uvježbavajući našu pažnju i sposobnost kritičkog prisjećanja.

***

IZVORNI NASLOV Am Ende kommen Touristen | GODINA 2007 | ZEMLJA Njemačka | TRAJANJE 85′ | FORMAT 35mm | REDATELJ, SCENARIJ Robert Thalheim |  FOTOGRAFIJA Yoliswa Gärtig | MONTAŽA Stefan Kobe | ULOGE Alexander Fehling, Ryszard Ronczewski, Barbara Wysocka, Lena Stolze | PRODUKCIJA 23/5 Filmproduktion | DISTRIBUCIJA X Verleih AG // Kurfürstenstraße 57, 10785 Berlin // tel. +49 30 269 33-600