Deprecated: Assigning the return value of new by reference is deprecated in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-settings.php on line 520

Deprecated: Assigning the return value of new by reference is deprecated in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-settings.php on line 535

Deprecated: Assigning the return value of new by reference is deprecated in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-settings.php on line 542

Deprecated: Assigning the return value of new by reference is deprecated in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-settings.php on line 578

Deprecated: Function set_magic_quotes_runtime() is deprecated in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-settings.php on line 18

Strict Standards: Declaration of Walker_Page::start_lvl() should be compatible with Walker::start_lvl(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/classes.php on line 1199

Strict Standards: Declaration of Walker_Page::end_lvl() should be compatible with Walker::end_lvl(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/classes.php on line 1199

Strict Standards: Declaration of Walker_Page::start_el() should be compatible with Walker::start_el(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/classes.php on line 1199

Strict Standards: Declaration of Walker_Page::end_el() should be compatible with Walker::end_el(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/classes.php on line 1199

Strict Standards: Declaration of Walker_PageDropdown::start_el() should be compatible with Walker::start_el(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/classes.php on line 1244

Strict Standards: Declaration of Walker_Category::start_lvl() should be compatible with Walker::start_lvl(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/classes.php on line 1391

Strict Standards: Declaration of Walker_Category::end_lvl() should be compatible with Walker::end_lvl(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/classes.php on line 1391

Strict Standards: Declaration of Walker_Category::start_el() should be compatible with Walker::start_el(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/classes.php on line 1391

Strict Standards: Declaration of Walker_Category::end_el() should be compatible with Walker::end_el(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/classes.php on line 1391

Strict Standards: Declaration of Walker_CategoryDropdown::start_el() should be compatible with Walker::start_el(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/classes.php on line 1442

Strict Standards: Redefining already defined constructor for class wpdb in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/wp-db.php on line 306

Strict Standards: Redefining already defined constructor for class WP_Object_Cache in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/cache.php on line 431

Strict Standards: Declaration of Walker_Comment::start_lvl() should be compatible with Walker::start_lvl(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/comment-template.php on line 1266

Strict Standards: Declaration of Walker_Comment::end_lvl() should be compatible with Walker::end_lvl(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/comment-template.php on line 1266

Strict Standards: Declaration of Walker_Comment::start_el() should be compatible with Walker::start_el(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/comment-template.php on line 1266

Strict Standards: Declaration of Walker_Comment::end_el() should be compatible with Walker::end_el(&$output) in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/comment-template.php on line 1266

Strict Standards: Redefining already defined constructor for class WP_Dependencies in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/class.wp-dependencies.php on line 31

Strict Standards: Redefining already defined constructor for class WP_Http in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-includes/http.php on line 61
human rights film festival
Strict Standards: Non-static method TanTanFlickrDisplayBase::headTags() should not be called statically in /home/mochvara/public_html/humanrightsfestival.org/old/06hrff2009/wp-content/themes/cleanhomepro/photoalbum-resources.php(231) : runtime-created function on line 1

Lee Isaac Chung, Munyurangabo_____ SUBOTA_28.03._20:00

Na tragu klasika afričkog filma, poput Sembene Ousmane, Idrissa Ouedraogoa i Flore Gomes, ali prepoznatljivo i na temeljima intelektualaca i pisaca poput Chinua Achebe i Wole Soyinke, Munyurangabo je afrička priča o Ruandi nakon građanskog rata i genocida. Nepretenciozan i dirljiv film istovremeno je univerzalan i vrlo osoban. Orisi seoskog života nisu niti slabiji niti manje uvjerljivi od najboljih stranica primjerice Achebeove „Božje strijele“. Angažiran je ne manje od Ousmaneovih romana i filmova iako ne zauzima tako otvoreno radikalnu poziciju. Kratkom scenom na početku filma, koja se poigrava prisjećanjem na Kradljivce bicikla, kao i dijaloškim osvrtima na rapidnu ekonomsku urbanizaciju skicira često zanemareni kontekst afričke stvarnosti kojime se bavio vrlo mali broj afričkih filmova (jedini koji je do izvjesne mjere poznat jest Kasarmu Ce Saddika Balewe). Iako krajnje neočekivano, progovara se i o problemu AIDS-a.
Narativom, iako se isti razvija polako, slijedi osobna pitanja i situacije koje možemo pronaći u najpoznatijim grčkim tragedijama, ali i diljem drugih kultura i civilizacija. Iako film otvara citatom iz Staroga zavjeta, jedan od vrhunaca filma – deklamiranje poeme o Ruandi i njezinoj budućnosti – vrlo je „afrički“: u Tableau Ferraille Moussa Sene Absa, gotovo svi ključni trenuci odvijaju se upravo kroz tradicionalne napjeve. Pripadnost narodu i obitelji kao i privrženost tradiciji i običajima u svijetu promijenjenom ne samo izvana, globalizacijom i njezinom efektima, već i iznutra, građanskim ratom, postavlja se kao problem na koji dva protagonista odgovaraju slično ali ipak različito – ne samo stoga što pripadaju dvjema „stranama“, dvama narodima.

***

IZVORNI NASLOV Munyurangabo | GODINA 2007 | ZEMLJA Ruanda/SAD | TRAJANJE 97′ | FORMAT 35mm | REDATELJ, FOTOGRAFIJA, MONTAŽA Lee Isac Chung | SCENARIJ Samuel Anderson, Lee Isaac Chung | ULOGE Josef Rutagengwa, Eric Ndorunkundiye | PRODUKCIJA Almond Tree Films | DISTRIBUCIJA UMedia // tel. +33 1 48707318 // contact@umedia.fr


Lav Diaz, Melankolija_____ SUBOTA_28.03._11:00

Za gledatelje vjerojatno najteži film Lava Diaza, Melankolija, naslanja se tematski na njegove prethodne filmove i traži odgovor na problem patnje. Julian, Alberta i Rina izgubili su bliske osobe i da bi se othrvali boli prolaze kroz radikalne promjene identiteta.
Iako tijekom filma dolaze u situacije u kojima bi se moglo očekivati neko razrješenje (poput pronalaska ostataka žrtava političkog terora), osjećaj kolektivne nemoći ne postaje ništa manje intenzivan i niti transformacije i transgresije ne pomažu u nalaženju uporišta, smislene točke koja bi ako već ne opravadala makar pružila nekakvo obrazloženje. Za razliku od natruha mogućnosti razrješenja koje su ponuđene u Batang West Side, Heremiasu ili Smrti u zemlji Engkanto, Melankolija takvoga izlaza nema. (Dio snimljenog materijala upotrijebljen je kasnije kao osnova za film vrlo eksplicitnog naziva Čistilište).
Istina se izokreće (kada likovi preuzimaju lažne identitete), ne poštuje (kada žive te identitete kao stvarne), mutira (kada više nije jasna granica između stvarnih i „stvarnih“) i na kraju odbacuje kao patetična i suvišna u završnim scenama filma.
Iako je jasno da je Melankolija jasno određenje Diazova odnosa prema desaparecidos, i još više prema obiteljima koje ne mogu niti simbolički pronaći mir i utjehu jer ostataka žrtava političkog terora nema, njegova politička pozicija nerazdvojna je od dubljeg filozofijskog i egzistencijalističkog propitivanja „duha vremena“, situacije u kojoj se globalno društvo nalazi. Naizgled beskonačni dijalozi, pomalo hermetična filozofija i Diazova tradicionalna crno-bijela estetika postavljaju visoke filmske standarde, ali ih očekuju i od gledatelja.

***

IZVORNI NASLOV Melancholia | GODINA 2008 | ZEMLJA Filipini| TRAJANJE 480′ | FORMAT DV | REDATELJ, SCENARIJ, FOTOGRAFIJA, MONTAŽA Lav Diaz | ULOGE Angeli Bayani, Malaya Cruz, Perry Dizon | PRODUKCIJA Sine Olivia Pilipinas | DISTRIBUCIJA Sine Olivia Pilipinas // Unit 307 Alicante Towers, Marquinton Residences, 9800 Marikina City // tel. +63 091 952 567 30


Eyal Sivan, Građani K_____ PETAK_27.03._22:30

Jaroslaw Kaczynski, predsjednik Poljske rukuje se sa svojim bratom blizancem Lechom Kaczynskim, netom imenovanim premijerom Poljske. Scena kojom film „Građani K.“ započinje urnebesno je smiješna ali istovremeno i zastrašujuća – kao da su oživjeli likovi sa stranica Huxhleyeva „Vrlog novog svijeta“.
Da komična strana bude dodatno naglašena braća su kao dvanaestogodišnjaci glumili u popularnom dječjem filmu o krađi Mjeseca čiji kadrovi presijecaju čitav Sivanov film. Da zastrašujuća strana bude naglašena tu su razgovori s nekadašnjim političkim suborcem Lechom Walesom koji ih prokazuje kao proračunate i opasne neo-liberalne nacionaliste, ali i politički „igrokazi“ – poput primanja djece nacionalnih manjina - koje upriličuje predsjednikova supruga i glumatanje premijera koji to „nikada nije želio biti“.
Vješto ispreplićući humor i satiru, dokumentarne i aktualne snimke, kao i sjećanja aktera političkog uspona braće Kaczynski – od njihove srednjoškolske profesorice povijesti do članova stranke „Zakon i red“ – Sivan pripovijeda o njihovom laviranju i manevriranju u vrijeme postsocijalističke tranzicije u zemlji burne i vrlo često tragične povijesti. A upravo na toj i takvoj povijesti, braća Kaczynski su utemeljili svoj populizam (najbolje, možda, oličen u propagandnim spotovima njihove stranke) koji ih je doveo do bizarne pozicije s početka filma.
Međutim koliko god politička karijera braće Kaczynski možda podsjeća na onu Charlesa F. Kanea - čime se autor poigrava i u naslovu - postoji i jedna ključna razlika. Oni niti u jednom trenutku nisu tragični junaci. Bilo bi pretjerano nazivati ih krivcima, ali promatrani u cjelini Sivanova opusa, svakako spadaju na stranu negativnih, stranu onih koji politiku doživljavaju kao sredstvo postizanja i uvećanja vlastite moći, u čemu leži realna opasnost pretvaranja društva u onakvo kakvo je oslikao u „Specijalcu“ ili „Za ljubav prema narodu“.

***

IZVORNI NASLOV Citizens K | GODINA 2007 | ZEMLJA Francuska | TRAJANJE 59′ | FORMAT digiBeta | REŽIJA, FOTOGRAFIJA Eyal Sivan | SCENARIJ Eyal Sivan, Georges Mink | MONTAŽA Audrey Maurion | PRODUKCIJA Compagnie des Phares & Balises | DISTRIBUCIJA Compagnie des Phares & Balises // tel. +33 1 44 75 11 33


Pavel Koutecky, Građanin Havel_____ PETAK_27.03._20:00

Vjerojatno najpoznatiji i najomiljeniji među postsocijalističkim liderima, Vaclav Havel, tijekom svojeg predsjednikovanja Republikom Češkom često se trudio ostaviti dojam „prvoga među jednakima“ - Predsjednik kao (običan) građanin.
Predsjednik u bolnici. Predsjednik bira sako koji paše uz hlače, pri tome se svađajući oko toga sa svojim osobljem. Predsjednik u malom krugu prijatelja, u pivnici (a gdje drugdje?) proslavlja vjenčanje s drugom ljubavi svoga života. Predsjednik je pojeo večeru spremljenu za njegovu kuju. Predjednik brine o izgledu stolica u svečanom uredu. Predsjednik se svađa sa savjetnikom oko izgleda na televiziji. Predsjednik razgleda i dječački naivno komentira upotrebu saksofona. Predsjednik pije beherovku. Predsjednik se susreće s kolegama: Clintonom, Chiracom, Jeljcinom…
Ali, Predsjednik se ljuti na medije koji ga prozivaju kao krivca za sumnjive privatizacijske poslove. Predsjednik se ljuti na mjere sigurnosti tijekom summita NATO-a. Predsjednik gunđa na provođenje slova zakona kada to nije u njihovom duhu, ili barem kada on misli da to nije u njihovom duhu. Predsjednik odlučuje kome će ponuditi mandat za sastav vlade nakon izbora. Predsjednik ima svoje favorite ili su mu barem neki draži od nekih drugih. Predsjednik kritizira one čija mu se politika ne sviđa ili ju smatra pogrešnom. Predsjednik igra zakulisne političke igre. Predsjednik je razočaran svojim gubitkom vlasti.
Predsjednik kao običan građanin?

***

IZVORNI NASLOV Občan Havel | GODINA 2008 | ZEMLJA Češka | TRAJANJE 119′ | FORMAT 35mm | REŽIJA Pavel Koutecký, Miroslav Janek | FOTOGRAFIJA Stano Slušný | MONTAŽA Tonička Janková, Martin Steklý | PRODUKCIJA Asociace Film & Sociologie | DISTRIBUCIJA Negativ Film Productions // tel. +420 606 634 688


Harun Farocki, Odgoda_____ PETAK_27.03._18:40

Odgoda Haruna Farockija svojevrsni je nastavak na Resnaisov klasik, ne samo zato što Farocki za ishodište svoje filmske refleksije koristi identičan filmski materijal iz nizozemskog sabirnog logora Westerbork (radi se o jedinom poznatom filmskom materijalu snimljenom u koncentracijskim logoru za vrijeme njegova funkcioniranja). U formi nijemog filma, artikulirajući svoja pitanja i dvojbe među-titlovima, Farockiju nastoji izoštriti pogled na detalje koji će drugima isuviše lako promaknuti. Primjerice, u posljednjem trenutku kredom ispravljena brojka zatočenika na vagonu koji iz Westerborka kreću ka logorima smrti na Istoku za te ljude nije više činila nikakvu razliku, ali zato čini razliku za nas koji se suočavamo sa dimenzijama takvih zločina.

Odgodu o kojoj je riječ, pozajmljeni život između internacije u sabirni logor i deportacije u smrt, Farocki rekonstruira koristeći pronađeni filmski materijal na takav način da živim bićima koje vidimo na pokretnim slikama ne oduzmemo po drugi put dostojanstvo tumačeći njihove znakove života, pa čak i poneki osmijeh koji vidimo kao prefabriciranu laž. Biti svjestan da mišljenje slikom ma kako god podrobno ono bilo nikog neće povratiti u život, za Farockija ne znači da treba odustati od promišljanja već da se treba oduprijeti iskušenju viktimizacije.

***

IZVORNI NASLOV Aufschub | GODINA 2007 | ZEMLJA Njemačka | TRAJANJE 40′ | FORMAT digiBeta | REŽIJA, MONTAŽA, SCENARIJ Harun Farocki | PRODUKCIJA Harun Farocki Filmproduktion | DISTRIBUCIJA Harun Farocki // Pfarrstrasse 96, D 10317 Berlin // tel. + 49 30 5533643


Alain Resnais, Noć i magla _____ PETAK_27.03._18:00

Noć i magla Alaina Resnaisa nedugo nakon što je snimljen 1955. godine, uzburkavši cenzuru, postao je klasikom i jednom od čvrstih referentnih točaka novovalne generacije. U svega pola sata trajanja Resnaisu polazi za rukom da nečuveno iskustvo masovne fabrikacije leševa, da upotrebimo brutalno ispravni izraz Hannah Arendt, sažme u jednu dojmljivu audiovizualnu poemu - koja do danas ostaje rijetko dostignuta.

Osjećaj nelagode koji izbija iz kadrova dok kamera kruži napuštenim arealima logora, jest osjećaj koji vas tjera na pomisao da nešto u slici nedostaje, a da to nešto nisu samo ljudi tj. živa bića već ponajprije slika koja bi odgovorila smrti, nestanku tih ljudi. Zlokobnost smrti koju Resnais nastoji dočarati jest smrt spram koje ne postoji nijedan uvriježeni ili kodificirani ritual ophođenja, te je utoliko strašnija i prisutnija u svojoj nepredstavljivosti, u svome elementu “noći i magle”.

***

IZVORNI NASLOV Nuit et brouillard | GODINA 1955 | ZEMLJA Francuska | TRAJANJE 32′ | FORMAT 35mm | REŽIJA, MONTAŽA Alain Resnais | SCENARIJ Jean Cayrol | FOTOGRAFIJA Ghislain Cloquet, Sacha Vierny | PRODUKCIJA Argos Films | DISTRIBUCIJA Tamasa Distribution // 122 rue La Boétie, 75008 Paris // tel. : +33 1 43 59 01 01


Eyal Sivan, Iz ljubavi prema narodu_____ ČETVRTAK_26.03._21:45

Major S. radio je u istočnjonjemačkoj tajnoj policiji STASI više od dvadeset godina. Iz ljubavi, kako sam kaže. Ljubavi prema narodu.
Povjerenje je dobro, kontrola je bolja. Ranije neobjavljeni arhivski materijali STASI-ja, osnova su ovoga filma. Materijali su to koji pokazuju poražavajuću sliku policijske države in extremo i opresivnog aparata koji je bio ovlašten da u tajnosti osigurava poredak. Željeli smo promatrati čitavu državu. Major S., nakon pada berlinskog zida, u veljači 1990. prolazi kroz svoje nekadašnje urede, sada napuštene i prazne. Nesigurnost za vlastitu budućnost, mogućnost progona ili utamničenja za njega nisu toliko poražavajući, koliko je to rušenje jednoga monstruoznog, ali i pomalo veličanstvenog sna – totalne kontrole. Nismo mogli dopustiti lijenost u tvornicama ili smeće na cesti.
Glas koji čita njegove memoare, napisane u zadnjim danima službe, paralelno s padom Zida, povrh gotovo nevjerojatnih arhivskih snimaka pun je neshvaćanja, molbe za razumijevanje za sustav kojemu je odano i slijepo služio. Sustav koji je volio svoj narod do boli. Bukvalno do boli.
Iako je Eyal Sivan više puta naglasio da ga bivši istočnonjemački sustav zanima prvenstveno kao model kroz koji promatra izraelsku državu, nije teško otići korak dalje (što uostalom i sam čini u prvim scenama filma) i uvidjeti da se radi o daleko univerzalnijem i na mnoge dijelove svijeta primjenjivom principu vladanja. Da se zlo režima, kako je to ustvrdio još Ionesco u tekstu povodom Staljinove smrti, ne nalazi u ekstremistima već u normalnosti mainstrema, u „običnim“ ljudima koji, istina, možda na kraju i (za)mrze, ali to uvijek čine iz ljubavi i poslušnosti.

***

IZVORNI NASLOV Aus Liebe zum Volk | GODINA 2004 | ZEMLJA Njemačka/Francuska | TRAJANJE 88′ | FORMAT 35mm | REŽIJA Eyal Sivan, Audrey Maurion | SCENARIJ Eyal Sivan, Audrey Maurion, Aurélie Tyszblat | FOTOGRAFIJA Peter Badel | MONTAŽA Audrey Maurion | PRODUKCIJA zero film / ARCAPIX / rbb | DISTRIBUCIJA zero one film // Lehrter Strasse 57, D-10 557 Berlin // tel. +49 30 390 66 30


Grupa autora, Priče o ljudskim pravima _____ ČETVRTAK_26.03._20:00

Omnibus kratkih filmova povodom 60 godišnjice Opće deklaracije o ljudskim pravima nudi dvadeset i dva kratka filma poznatih redatelja iz čitava svijeta. Tematski su okupljeni oko šest cjelina – participacija, razvoj, dostojanstvo i pravda, kultura, rod i okoliš – a progovaraju o univerzalnim situacijama kršenja temeljnih ljudskih prava. Iako se radi o promotivnom projektu ureda visokog povjerenika za ljudska prava UN-a, rezultat je sve samo ne klasična reklama. Od jednostavnih priča, gotovo skečeva (Sergej Bodrov: Glas ili Jasmila Žbanić: Participacija), preko bajkovitih pripovijesti nalik ruskim skaskama (Francesco Jodice: Priča o vodi), burleski (Murali Nair: Prijelaz) i satira (Bram Schouw: Impasse), do autorskih vizija podržanih računalnom animacijom (Pipilotti Rist: Piti ću tvoju vodu), autori se bave globalnim stanjem ljudskih prava. Koje je, kako saznajemo i iz informacija uz pojedine filmove (ako je to uopće potrebno), sve samo ne kako treba. Ne samo da su prava uskraćena brojnim grupama i populacijama, već niti sama ideja pojedinih prava mnogima nije poznata (Abderrahmane Sissako: Dostojanstvo).
Bez obzira radilo se o ekonomskim, pravu na slobodu kretanja, problemu djece uključene u vojne sukobe ili obiteljskom nasilju, autori i autorice poput Marine Abramović, Idrissa Ouedraogoa (jedini koji je za temu odabrao pozitivan slučaj) ili Pabla Trapera pristupaju vrlo seriozno, nerijetko stvarajući antologijska djela koja upozoravaju da se usprkos čestim i brojnim velikim riječima političkih i ekonomskih moćnika diljem svijeta u stvarnosti još uvijek događaju ne samo nepravde već i neljudskosti.

***

IZVORNI NASLOV Stories on Human Rights | GODINA 2008 | ZEMLJA Italija | TRAJANJE 80′ | FORMAT digiBeta | PRODUKCIJA ART for The World | DISTRIBUCIJA ART for The World Europa // Via G.B. Piranesi 10, 20137 Milano // tel. +39 02 36524881 | WEB www.artfortheworld.net

* UKLJUČENI AUTORI/CE: Marina Abramović, Dominique Gonzales-Foerster/Ange Leccia, Daniela Thomas, Apichatpong Weerasethakul, Sergei Bodrov, Murali Nair, Idrissa Ouédraogo, Shira Geffen/Etgar Keret, Runa Islam, Bram Schouw, Abderrahmane Sissako, Pablo Trapero, Jia Zhang-Ke, Francesco Jodice, Pipilotti Rist, Sarkis, Armağan Ballantyne, Saman Salour, Teresa Serrano, Hany Abu-Assad, Charles de Meaux, Jasmila Žbanić


Ljudska prava u Gazi - pozicija žrtve kao opravdanje za zločin/e _____ ČETVRTAK_26.03._18:00

Nedavna događanja u Gazi još jednom su pažnju svjetske javnosti usmjerila na bliskoistočnu regiju i nerješeno izraelsko-palestinskih pitanje koje već više od šest desetljeća generira nasilje i stravična stradanja civilnog stanovništva.

U diskusiji ćemo ta događanja pokušati sagledati u jednoj široj povijesnoj perspektivi, postavljajući posljednju erupciju nasilja u kontekst iz kojeg je moguće prepoznati dugoročnije strategije nasilja i otpora – izraelske okupacije, palestinske borbe za nezavisnost, te mirotvorstva.

Slučaj Gaze posebno je interesantan jer se tu istaknuto preklapaju dvije raznorodne vrste preventivnog djelovanja: s jedne strane imperativ da se spriječi zločin, a s druge strane preventivno ratovanje. Vođenje sukoba u ime sprečavanja zločina, ili još drastičnije, rat u ime ljudskih prava nije samorazumljiv, tim više što nasilje prouzročeno sukobom povratno obezvređuje koncepciju ljudskih prava u čije ime su vojne intervencije i bile pokrenute.

Legitimacija zločina koje je počinila izraelska vojska prizivanjem na istrebljenje Židova u Evropi tokom 2. svjetskog rata ili na palestinsko-arapski terorizam stvar čini još složenijom i nepreglednijom.

S druge je pak strane slučaj Gaze zanimljiv kad ga se uzme kao primjer nove vrste sukoba koji u pitanje radikalno dovode klasični okvir za tumačenje politike, a to je suverenost moderne nacionalne države. Iako preventivni rat i vojne intervencije u ime zaštite ljudskih prava bitno izmještaju dosadašnje forme i geografiju političkog djelovanja, s druge pak strane stoji arhaični i monolitni mehanizam osvete (tj. vraćanje milog za drago) koja iz žrtve, u drugom koraku, čini zločinca.

Paradoks ovakove ili gore opisane borbe za ljudska prava koja da bi bila ostvarena moraju prizvati vlastito potiranje (npr. tijekom takozvanih humanitarnih intervencija) i koja se napuštajući okvir nacionalne države oslanjaju na puko pravoga jačega, Gazu i okupirana palestinska područja čine političkim laboratorijem, usporedivim s ratovima na području bivše Jugoslavije iz 90ih godina proteklog stoljeća.

* diskutiraju: Žarko Puhovski, Eyal Sivan

* moderira: Tin Gazivoda


Marcelo Exposito, Prvi maj (grad-tvornica) _____ ČETVRTAK_26.03._16:30

Prvi je svibnja ili maja dan koji stoji za obećanje da postoji pravedno društvo u kojem će plodovi ljudskog rada svima beziznimno omogućiti dostojanstven život u slobodi. Kao što i sami znamo, poučeni nekdašnjim životom u socijalističkom uređenju, taj je ideal dobrim dijelom ostao nedostignut, a Praznik rada je i u društvima koja su se zaklinjala u svoje marksističke principe prije služio nečemu drugome - npr. pokazivanju vlastite vojne sile ili zatomljivanju radničkog nezadovoljstva po metodi kruha i igara.
P.M. Irene Škorić i Prvi maj (grad-tvornica) španjolskog autora Marcela Expósita pokušaj su da se odgovori na izazov i na naboj kojeg povezujemo sa datumom prvog svibnja, sve to u trenutku kada se govori o napuštanju društva rada.
Snimljem u jednom kadru P.M. je put na kraj post-socijalističke zbilje, vožnja tramvajem i šetnja maksimirskim parkom dok ljudska masa čeka na svoju porciju graha. Ponukani kamerom pojedinci se izdvajaju iz podugačkog reda i započinju sa svojom pričom životnih gubitaka i dobitaka između socijalističke uravnilovke i kapitalističke grabeži.
Expósito pak u svojem filmskom eseju, posvećenom Alexanderu Klugeu, na primjeru aktivizma u post-industrijskom društvu raspravlja o smislu i metodama društvenog otpora i bunta. Aktivističke akcije i kampanje na prvi svibnja u Torinu autor spaja sa sudbinom Fiatove čuvene tvornice Lingoto koja se nalazi u samom centru grada, i čije su transformacije postale ogledni primjer transformacija kapitalističkog društva. Expósito se pita kako je moguća društvena kritika kada su nestale barijere koje su nekoć dijelile javni život od života na radnom mjestu ili privatnog života kod kuće, a što je bitno određivalo naše poimanje politike.
Prvi korak u tom smjeru, sugeriraju nam Expósito i Škorić, jest da shvatimo da su u novim prilikama čak i penzići u maksimarskom parku društvena snaga koju ne smijemo zanemariti i čije života iznova treba politizirati.

***

IZVORNI NASLOV Primero de Mayo (la ciudad-fábrica) | GODINA 2004 | ZEMLJA Španjolska | TRAJANJE 60′ | FORMAT digiBeta | REŽIJA, SCENARIJ, FOTOGRAFIJA, MONTAŽA Marcelo Expósito | PRODUKCIJA Marcelo Expósito / BIG Torino 2002 / 3. Berlin Bienniale für Zeitgenössische Kunst | DISTRIBUCIJA Hamaca // del Marquès de Sta. Isabel, 40 08018 Barcelona //  tel. +34 93 303 39 96


Irena Škorić, P.M. _____ ČETVRTAK_26.03._15:30

Prvi je svibnja ili maja dan koji stoji za obećanje da postoji pravedno društvo u kojem će plodovi ljudskog rada svima beziznimno omogućiti dostojanstven život u slobodi. Kao što i sami znamo, poučeni nekdašnjim životom u socijalističkom uređenju, taj je ideal dobrim dijelom ostao nedostignut, a Praznik rada je i u društvima koja su se zaklinjala u svoje marksističke principe prije služio nečemu drugome - npr. pokazivanju vlastite vojne sile ili zatomljivanju radničkog nezadovoljstva po metodi kruha i igara.
P.M. Irene Škorić i Prvi maj (grad-tvornica) španjolskog autora Marcela Expósita pokušaj su da se odgovori na izazov i na naboj kojeg povezujemo sa datumom prvog svibnja, sve to u trenutku kada se govori o napuštanju društva rada.
Snimljem u jednom kadru P.M. je put na kraj post-socijalističke zbilje, vožnja tramvajem i šetnja maksimirskim parkom dok ljudska masa čeka na svoju porciju graha. Ponukani kamerom pojedinci se izdvajaju iz podugačkog reda i započinju sa svojom pričom životnih gubitaka i dobitaka između socijalističke uravnilovke i kapitalističke grabeži.
Expósito pak u svojem filmskom eseju, posvećenom Alexanderu Klugeu, na primjeru aktivizma u post-industrijskom društvu raspravlja o smislu i metodama društvenog otpora i bunta. Aktivističke akcije i kampanje na prvi svibnja u Torinu autor spaja sa sudbinom Fiatove čuvene tvornice Lingoto koja se nalazi u samom centru grada, i čije su transformacije postale ogledni primjer transformacija kapitalističkog društva. Expósito se pita kako je moguća društvena kritika kada su nestale barijere koje su nekoć dijelile javni život od života na radnom mjestu ili privatnog života kod kuće, a što je bitno određivalo naše poimanje politike.
Prvi korak u tom smjeru, sugeriraju nam Expósito i Škorić, jest da shvatimo da su u novim prilikama čak i penzići u maksimarskom parku društvena snaga koju ne smijemo zanemariti i čije života iznova treba politizirati.

***

GODINA 2007 | ZEMLJA Hrvatska | TRAJANJE 60′ | FORMAT DV | REŽIJA, SCENARIJ Irena Škorić | FOTOGRAFIJA Bojana Burnać | MONTAŽA Vitomir Turbić | PRODUKCIJA Olimp produkcija / One Sand production | DISTRIBUCIJA Irena Škorić // Ulica Grada Vukovara 222, 1000 Zagreb // irena.skoric@gmail.com


Položaj žrtve u suđenjima za ratne zločine _____ SRIJEDA_25.03._18:00

Ratni zločini i genocid nisu samo najstrašniji mogući oblici kršenja ljudskih prava, već su tokom 20. stoljeća bitno izmjenili i zapravo utemeljili jedno novo poimanje ljudskih prava - s obzirom da niti moralni imperativi a niti moderne nacionalne države nisu bile u stanju spriječiti masovne zločine (štoviše, upravo su moderne države često bile prepreka ostvarenju i osiguravanju ljudskih prava), suvremeno koncipirana ljudska prava počivaju na neizvjesnosti i svojevrsnoj neutemeljivosti, što ih dakako ne čini ništa manje potrebnim i aktualnim.

Neodložno suočavanje sa počinjenim zločinima i potraga za pravdom odvijaju se tako na vrlo nesigurnom terenu gdje se sukobljavaju često kontradiktorni društveni imperativi. Jedan mogući odgovor na takvu složenu situaciju predstavlja praksa tranzicijske pravde, ili pravde nakon rata, koja označava općeniti koncept nošenja s negativnim vidovima prošlosti, te napore njihova prevladavanja, odnosno, pravosudne i nepravosudne mehanizme jačanja vladavine prava i ostvarivanja pravde za žrtve putem suđenja za ratne zločine, dokumentiranjem stradanja, reparacijama, te institucionalnim reformama.

U procesu tranzicijske pravde posebno je istaknuto mjesto žrtava zločina, pa će u ovoj diskusiji istaknuti intelektualci/ke i aktivisti/kinje govoriti upravo o statusu žrtava u najvidljivijem segmentu suočavanja sa zločinima u prošlosti, a to su suđenja za ratne zločine.

* diskutiraju: Ksenija Turković, Zdenka Pantić, Zoran Pusić, Vesna Teršelič

* moderira: Srđan Dvornik


Eugenio Polgovsky, Nasljednici _____ SRIJEDA_25.03._22:30

Nastavljajući se na svoj hvaljeni dokumentarac Rakova obratnica [2004.]  Eugenio Polgovsky u Nasljednicima ponovno prati život meksičkih seljaka. Ovdje ga zanimaju djeca - njihova svakodnevnu borba da prežive, naporno pomažući roditeljima u radu na poljima. Jedino što ta djeca nasljeđuju jest siromaštvo svojih obitelji, i ne postoji izgleda da se izbave iz paklenog kruga bijede i neimaštine.

“Posljednje sam desetljeće putovao meksičkom provincijom gdje sam osjećao mješavinu bijesa i fasciniranosti bezbrojnom djecom koja rade na poljima. Pa su taj bijes i fasciniranost potakli moju želju da se odužim toj djeci, da prikažem njihovu ustrajnost i hrabrost. Film uvezuje priče te djece, koja nikako da se izbave iz kruga siromaštva, postavljajući na kraju pitanje njihovih života na razini ljudske egzistencije” (Eugenio Polgovsky).

Filmska poetika Polgovskog usporediva je sa drugim južnoameričkim redateljima kao što su Lisandro Alonso i Carlos Reygadas.

***

IZVORNI NASLOV Los Herederos | GODINA 2008 | ZEMLJA Meksiko | TRAJANJE 90′ | FORMAT DV | REŽIJA, SCENARIJ, FOTOGRAFIJA, MONTAŽA Eugenio Polgovsky | PRODUKCIJA Tecolote Films | DISTRIBUCIJA Tecolote Films // Malitzin 17 int 314 Col. Del Carmen, Coyoacan  04100 Mexico City // tel. +52 55 555 432 24

trailer


Eyal Sivan, Specijalist _____ SRIJEDA_25.03._20:00

Suđenje Adolfu Eichamannu 1962. ostavilo je između ostaloga i preko 500 sati filmskih zapisa. Potaknut knjigom „Eichmann u Jeruzalemu“ Hannah Arendt i njezinim pitanjem o „licu zla“, Eyal Sivan od toga je materijala, iznimno rafiniranim audio i vizualnim intervencijama, čitavo vrijeme vrlo pažljivo zadržavajući dokumentarističku formu, načinio jedan od najkontroverznijih filmova o Holokaustu uopće. Suđenje, prema suvremenim pravnim mjerilima, daleko je od poštenog i nepristranog. Branitelj, bez obzira na bjelodanost, pa čak i obim krivnje, ne brani svojega klijenta. Svjedoci, poput članova kakve srednjoškolske glumačke družine, bivaju monitorirani, ispravljani i upućivani u smjeru koji je, bez sumnje, zacrtan još prije početka Eichmannova hvatanja.
Najzanimljivije – ili najstrašnije – od svega jest da se i sam Eichmann savršeno uklapa u čitavu predstavu. Pretvara se u dio velikog prostorno-vremensko-socijalnog mizanscenija prema unaprijed brižljivo sročenom scenariju. Mirnoća kojom primjerice izračunava koliko ljudi odlazi u plinsku komoru, kao i poslušnost uvježbana činovnika pri odgovaranju na pitanja tužitelja pokazuju slijepu poslušnost (ako ne i vjeru) u vladajući poredak, u institucije vlasti čije je pravosuđe ključan dio. Utoliko i on izgleda normalan, „običan“ – što je bila i ostala glavna zamjerka filmu.
Ali upravo zbog toga i jest kriv. Ne zato što je po prirodi zao, pa čak ne niti (samo) zbog toga što je u većoj ili manjoj mjeri suodgovoran za slanje ljudi u koncentracijske logore. Kriv je jer je bio poslušan, jer je pretpostavio poslušnost sustavu svemu ostalome. Pravda je na kraju zadovoljena, iako ostavlja gledatelja da se makar na trenutak zapita tko (ili što) je „specijalist“ i na koga (ili što) se naslov odnosi. Što i jest cilj. Jer, kako je i sam Sivan u brojnim istupima naglasio „ako Holokaust opravdava diskrimanciju, postoji problem.“ Holokaust bi trebao biti znak da radikalni nacionalizam (ili bilo koji oblik ekstremnog fundamentalizma) donosi mržnju i vrlo realan potencijal uništenja, a kolektivna poslušnost nužno vodi u propast. Čak i kada je vođena „dobrim“ i pravednim namjerama.

***

IZVORNI NASLOV Un spécialiste, portrait d’un criminel moderne | GODINA 1999 | ZEMLJA Francuska | TRAJANJE 128′ | FORMAT 35mm | REŽIJA Eyal Sivan | SCENARIJ Eyal Sivan, Rony Brauman | MONTAŽA Audrey Maurion | PRODUKCIJA Momento Production | DISTRIBUCIJA Momento Production // 38 rue de la Chine 75020 Paris / tel. +33 1 43 66 25 24


Claude Lanzmann, Posjetilac iz svijeta živih _____ SRIJEDA_25.03._16:00

Rijetko je koji filmaš na sličan način utjecao na širu intelektualnu povijest svog vremena kao što je to slučaj sa Claudeom Lanzmannon i njegovim filmskim magnum opusom, devet i pol satnim dokumentarcem Shoah [1985.]. Shoah je naprosto postavila novi standard kako se može ili treba odnositi prema povijesti, minuciozno rekonstruirajući sistematični karakter nacističkog projekta istrebljenja Židova u Evropi. Iz materijala kojeg je snimao pripremajući Shoah, po Lanzmannovim riječima, jedan je razgovor stršio i iziskivao je zasebni tretman.
Radi se o razgovoru s Mauriceom Rosselom, švicarskim djelatnikom Crvenog križa koji je kao mladić par godina proveo u ratnom Berlinu kao izaslanik te humanitarne organizacije.
Pomalo enigmatičan naslov filma, Posjetilac iz svijeta živih, proizlazi iz činjenice da je Rossel bio u prilici posjetiti najozloglašeniji koncentracijski logor Auschwitz, kao i logor u Theresienstadtu kojeg su nacisti koristili kao Potjemkinovo selo koje bi stranim delegacijama trebalo predočiti kako je život u logorima bajan i primjeren ljudskoj egzistenciji. Rossel po povratku iz logora sastavlja izvještaj koji je predmet razgovora sa Lanzmannom.
Posjetilac iz svijeta živih tako je film koji govori o kategoriji promatrača, niti počinitelja niti žrtava, što je u suočavanju sa zločinima postao bitni fokus povjesničarskih i inih razmatranja u posljednja tri desetljeća.
U susretu sa Rosselom, sa čovjekom koji je bio posjetilac u svijetu na smrt prokletih, Lanzmann razvija poetiku promatrača koja nam omogućava da shvatimo zašto su upravo oni treći, pasivni promatrači i kibiceri, ti koji su dopustili zločine takvih razmjera.

***

IZVORNI NASLOV Un vivant qui passe | GODINA 1997 | ZEMLJA Francuska | TRAJANJE 65′ | FORMAT betaSP | REŽIJA Claude Lanzmann |  FOTOGRAFIJA Dominique Chapuis, William Lubchansky | MONTAŽA Sabine Mamou | PRODUKCIJA La Sept / Les Films Aleph / MTM Cineteve | DISTRIBUCIJA Les Films Aleph // 18 rue Marbeuf / 75008  PARIS // tel. +33 1 45 40 84 96


Party otvorenja: Night on my side _____ UTORAK_24.03._22:30

— ALTER ROCK PARTY BY DJ PERO


Paolo Sorrentino, Il Divo _____ UTORAK_24.03._20:00

Kronika političkog i životnog puta bivšeg premijera Italije, Giulia Andreottija, od 1947. kada je prvi puta ušao u Parlament do skandalâ i pada kršćanskih demokrata 44 godine kasnije za Paola Sorrentina prilika je i za preispitivanje (političke) povijesti poslijeratne Italije. Poput izvježbanoga psa tragača, Sorentino niže skandale, političke intrige, polulegalne i ilegalne aktivnosti političara sve do eksplikacije povezanosti desnice s organiziranim kriminalom i niza političkih ubojstava. Međutim, za razliku od donekle sličnoga i komercijalno uspješnijega poduhvata Michaela Moora, Il Divo je daleko bolji.
Andreotti se u iznimnoj izvedbi Tonija Servilla pretvara od „tek“ jednog od imena u složenoj i često naizgled kaotičnoj talijanskoj političkoj i ekonomskoj sceni - objašnjenjem čijih protagonista film i započinje - u jednog od ključnih aktera sprege organiziranoga kriminala i politike. Mirni, pasivni, naizgled dobroćudni – ako ne i prostodušni – poznati političar prokazuje se kao opak, beskrupolozni sudionik gotovo svakog zamislivog zločina. Vještom kamerom i majstorskom rasvjetom probija se slika facijalne nepokretnosti i otkriva apsolutna sigurnost i nepokolebljivost u osvajanje i ostajanje na vlasti.
Iako prikazuje čitav put u prisvajanju moći „Belzebuba“, kako su između ostaloga zvali Andreottija, Il Divo se najvećim dijelom fokusira na posljednji od njegovih mandata i proces koji se vodio protiv njega zbog povezanosti s Mafijom. Andreotti je službeno slobođen optužbi, dok je u javnosti ostalo vrlo malo sumnje u njihovu istinitost, a Sorrentino ih uopće nema. Da bi odagnao i eventualno preostale tračke, to dokazuje i završnim kadrovima kojima primjereno odzvanja glazba (kao i kroz čitav film, gotovo savršeno odabrana) hita iz 1982 „Da Da Da“.

(op. titula Il divo dolazi od “Divo Giulio”, talijanskog prijevoda “Divus Iulius”, izraza kojime je opisivan Julije Cezar. “Divo” se prevodi kao “božanski”, a referira se na Cezarovu moć i navodno nezemaljsko podrijetlo)

***

IZVORNI NASLOV Il Divo | GODINA 2008 | ZEMLJA Italija | TRAJANJE 118′ | FORMAT 35mm | REŽIJA, SCENARIJ Paolo Sorrentino | FOTOGRAFIJA Luca Bigazzi |  MONTAŽA Cristiano Travagliali | ULOGE  Toni Servillo, Anna Bonaiuto, Giulio Bosetti, Flavio Bucci, Carlo Buccirosso, Giorgio Colangeli, Piera degli Esposti | PRODUKCIJA Indigo film, Lucky red, Parco Film, Babe films | DISTRIBUCIJA Beta Film // Gruenwalder Weg 28 d, D - 82041 Oberhaching  // tel. +49 89 673469 823


najava 6. hrff-a

Human rights film festival (HRFF), festival filma o ljudskim pravima, održava se od 24. do 28. ožujka 2009. u zagrebačkom kinu Europa, u organizaciji Multimedijalnog instituta i Udruženja za razvoj kulture „URK“.

U svom šestom izdanju festival se bavi političkim sustavom i ratnim zločinima. Što je i kako funkcionira suvremena politika; zašto je političko djelovanje danas sinonim za korupciju, populizam i raspad sistema - to su neka od pitanja o kojima govore filmovi na festivalu.

U tako postavljenom tematskom okviru posebno ćemo se osvrnuti na raspad političkog sistema koji je u 20. stoljeću i ustanovio suvremenu koncepciju ljudskih prava. Radi se o iskustvu masovnih ratnih zločina i genocida.

Za razliku od mnogih koji će tvrditi da su ljudska prava danas zastarjela, jer su ionako samo maska za provođenje drugih interesa, ovogodišnji će Human rights film festival u svom filmskom i govornom programu pokušati ukazati na važnost ljudskih prava i to upravo ako ih se poima politički. više »