Ulaz na sva festivalska događanja je besplatan!!!

Žensko pismo u filmskoj povijesti

Ideja ovog popratnog programa je prikazati filmove redateljica značajnijeg umjetničkog dosega tj. koncipirati retrospektivu kao predstavljanje doprinosa redateljica filmskoj umjetnosti. Ovim se otvara ogromno područje za festival koji traje pet dana i ima mnogo drugih ograničenja. S druge strane predstavljene su europske i američka kinematografija, dok su drugi dijelovi svijeta morali ostati potpuno zanemareni.
Autorice pripadaju različitim vremenskim razdobljima, geografskim područjima, bave se različitim temama, sklone su različitim razinama identifikacije sa feminizmom u najopćenitijem smislu. Dakle raznorodno i raznoliko iako svedivo pod pojam ženskog pisma. Sam se pojam različito definira, ali podrazumijeva rodnu osvještenost autorice koja se ispoljava u skladu sa njenim osobnim senzibilitetom. Vjerujemo da se kod navedenih autorica u tom smislu može govoriti o ženskom pismu, ali da se istovremeno njihovi načini poimanja i prezentiranja žene-subjekta međusobno poprilično razlikuju. Važno je naglasiti još jednu zajedničku crtu većine prikazanih filmova - njihovu nevidljivost. Razlozi su mnogi. Za filmove iz razdoblja prije drugog svjetskog rata osobito postoje problemi vezani za fizičku strukturu filmskog materijala, za njegovo neprimjereno korištenje i čuvanje. Neki od ovih filmova su bili cenzurirani i zabranjivani, nacistički režim u Njemačkoj je pokušao uništiti sve kopije filma Mädchen in Uniform i nasreću nije uspio. Još jedan ključan razlog je da većina ovih filmova nisu bila dio mainstreama u vrijeme proizvodnje pa su na formatima koji su zastarjeli, kopija je vrlo malo, nije pokazan interes da ih se sačuva (budući da su za to potrebna određena financijska sredstva) i prebaci na dostupniji format. Oni novijeg datuma su vrlo često distribuirani gotovo lokalno, pa to dodatno otežava stvari. Činjenica da nisu masovno popularni, a time i profitabilni, reflektira se, naravno, i na njihovo fizičko postojanje pa se onda ne radi samo o tome da oni u prošlosti ili sadašnjosti nisu bili ili jesu dio povijesti: mogućnost da postanu dio budućnosti im je znatno smanjena.

 Subota 09.02.08.12.00 HITO STEYERL retrospektiva I
Mini-Europe, 2004, 1′
The Empty Centre, 1998, 62′

15.00 NASMIJANA GOSPOĐA BEUDET
GERMAINE DULAC, FR,1923, 38′

Režija: Germaine Dulac
Scenarij: André Obey
Fotografija: Maurice Forster, Paul Parguel
Produkcija: Charles Delac, Marcel Vandal

Nasmiješena gospođa Beudet se smatra prvim filmom eksplicitno feminističke tematike u povijesti filma budući da portretira unutarnji život žene sklone maštanju, a zarobljene brakom sa agresivnim, nemaštovitim i tupim mužem. Važnost ovoga film ne iscrpljuje se samo u njegovoj feminističkoj perspektivi, naime Dulac istražuje nove tehnike i stvara novi filmski jezik koristeći usporeno kretanje kamere, neobične kutove snimanja i pretapanja kako bi prikazala emotivna stanja glavnog lika.Jedna od prvih ženskih redateljica, feministica, socijalistkinja, jedna od pionira francuske avangarde 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, Germaine Dulac je odigrala iznimno važnu ulogu u filmskoj povijesti. Osim bavljenja teorijom filma i zagovaranja ideje cinéma pur, Dulac je režirala tridesetak filmova, razvijajući nove filmske tendencije, od impresionizma do apstrakcije.

16.00 DJEVOJKE U UNIFORMI
LEONTINE SAGAN, DE, 1931, 88′

Režija: Leontine Sagan
Scenarij: Christa Winsloe, Friedrich Dammann
Fotografija: Reimar Kuntze, Franz Weihmayr
Montaža: Oswald Hafenrichter
Glazba: Hansom Milde-Meißner
Produkcija: Carl Froelich

Film Mädchen in Uniform austrijske glumice, kazališne i filmske redateljice te jedne od prvih redateljica u Njemačkoj, Leontine Sagan, često je istican zbog lezbijske ljubavne priče. Istovremeno je snažna kritika autoritarnog pruskog režima i patrijarhalnog ustroja općenito, zanimljiva, pomalo proročanska najava nacizma koji će nedugo nakon izlaska filma zavladati Njemačkom. Sagan je provokativna, ali i filmski inovativna, zvuk je samostalan tematski element, ne samo pratnja vizualnog. Kontrastira i pretapa krupne planove dviju glavnih protagonistica, na određeni način uspostavljajući ”ženski pogled”; naglasak očito nije na ženi kao objektu (zanimljivo je da se ne pojavljuje krupni plan niti jednog dijela tijela osim lica), nego kao potpunom emotivnom subjektu. Sagan, zbog svog židovskog podrijetla odmah nakon zabrane filma emigrira kao i većina suradnika na ovom filmu. Sam film je bio zabranjen u Njemačkoj, a sva druga prikazivanja sve do 70-ih godina bila su djelomično cenzurirana.

Nedjelja 10.02.08

12.00 HITO STEYERL retrospektiva II
Babenhausen 1997; 1997, 4′
Normality 1-x 2001, 21′
Journal No. 1, 2007, 23′
Universal Embassy, 2007, 3′

14.00 PLEŠI, DJEVOJKO, PLEŠI
DOROTHY ARZNER, US, 1940, 90′

Režija: Dorothy Arzner
Scenarij: Tess Slesinger, Frank Davis, Vicki Baum
Fotografija: Russell Metty, Joseph H. AugustMontaža: Robert WiseGlazba: Edward Ward
Produkcija: Harry E. Edington, Erich Pommer

Dorothy Arzner je rijedak primjer žene koja je uspjela stvoriti karijeru redateljice u hollywoodskoj filmskoj industriji 20-ih i 30-ih godina. Sve do 70-ih godina kada je otkrivaju feminističke teoretičarke, Arzner ne postoji u filmskoj povijesti. Film Pleši, djevojko, pleši prati žensku plesnu skupinu te rivalstvo Judy, koja želi postati balerina, i Bubbles, koja svoju privlačnost uspjeva dobro unovčiti plešući u noćnim klubovima. Svi su ženski likovi detaljno razrađeni dok glavni muški lik služi kao svojevrsni objekt potreban da bi se prikazala složenost odnosa dviju protagonistica. Bubbles u ovakvoj razdiobi predstavlja ”negativan” lik, no ni u jednom trenutku ne gubi gledateljevu naklonost. Zanimljive su interpretacije ovog filma unutar feminističkih filmskih teorija. Naime, početno je uzet kao pokušaj eliminaranja ”muškog pogleda” jer u jednoj od posljednjih scena filma Judy uzvraća pogled. No, ova teorija pretpostavlja heteroseksulani odnos, dok Arzner u svojim filmovima stalno podriva klasični hollywoodski prikaz heteroseksualnog odnosa predstavljajući ga kao vrstu ugovora na koji žena pristaje zbog zaštite. Nesebični (platonski) ljubavni odnosi uglavnom se grade između ženskih likova.

16.00 ORLANDO
SALLY POTTER, GB, 1992, 93′

Režija: Sally Potter
Scenarij: Sally Potter
Fotografija: Aleksei Rodionov
Montaža: Hervé Schneid
Glazba: David Motion, Sally Potter
Produkcija: Christopher Sheppard, Richard Salmon, Martine Kelly, Lynn Hanke

Sally Potter, svestrana britanska kazališna i filmska redateljica, plesačica, skladateljica i scenaristica, napušta školovanje u šesnestoj godini i paralelno se počinje baviti filmom i plesom. Potter smatra da film posjeduje transformativnu sposobnost. Kroz svoj filmski opus istražuje mogućnost pronalaženja estetske i ljudske bliskosti koja bi nadilazila kategorije poput spola, roda, seksualnosti, kulture i politike, istovremeno ograničavajuće i određujuće.Orlando se zasniva na romanu Virginie Woolf o plemiću koji živi četiri stotine godina te tokom svog životnog puta promjeni spol. Sama Potter kaže kako je kroz njegov lik pokušala rekonstruirati onaj osjećaj postojanja koji nije povezan sa rodom, vremenom ili okolnostima. Orlando tematizira traženje vlastitog (ogoljenog) bića, i ne samo kroz kategoriju spolnosti - film tematizira traženje vlastite besmrtne duše. Film je višestruko nagrađivan, a Potter je 1993. dobila Europsku filmsku nagradu za najbolji debitantski film.

Ponedjeljak 11.02.08.

12.00 HITO STEYERL retrospektiva III
November, 2004, 25′
Lovely Andrea, 2007, 30′
Independence, 2007, 3′

14.00 MREŽE POPODNEVA
MAYA DEREN, US, 1943,18′

Režija: Maya Deren, Alexander Hammid
Scenarij: Maya Deren
Fotografija: Alexander Hammid
Montaža: Maya Deren
Glazba: Teiji Ito (1952.)

Maya Deren je istovremeno filmska teoretičarka i redateljica te jedna od pionira eksperimentalnog filma, a tokom vremena je postala arhetipski primjer neovisna autora unutar američke filmske industrije. Deren se bavi plesom i koreografijom, piše poeziju i prozu, bavi se fotografijom, intezivno proučava voodoo rituale na Haitiju te biva inicirana u voodoo svećenicu. U svom eseju ”Anagram ideja o umjetnosti, formi i filmu” izlaže svoje viđenje filmske umjetnosti kao matrice unutar koje elementi postoje izvan ograničavajućih pojmova poput hijerarhije, reda ili vrijednosti. Filmsko izlaganje odvija se na dvije razine: horizontalnoj koja se sastoji od naracije, likova i akcije i vertikalnoj koju karakterizira određeno raspoloženje, ton i ritam. Film Mreže popodneva svojim ritmom, osobitim kretanjem glavnog lika u prostoru i montažom, proizvodi jednu vrstu kontemplativnog, gotovo trascendentalnog učinka na gledatelja, istovremeno stavljajući pod znak pitanja mogućnost gledanja uopće - spajanjem niza nemogućih kadrova i protukadrova

14.30 CHANTAL AKERMAN
JEANNE DIELMAN, 23 QUAI DU COMMERCE,
1080 BRUXELLES, BE/FR, 1976, 201′

Režija: Chantal Akerman
Scenarij: Chantal AkermanFotografija: Babette MangolteMontaža: Patricia Canino
Produkcija: Corrine Jénart,Evelyne Paul

Jeanne Dielman je kućanica i samohrana majka, koja zarađuje prostituiranjem u popodnevnim satima dok joj je sin u školi. Rigorozan vizualni stil i pravilan ritam u prvom dijelu filma proizvode osjećaj usamljenosti i otuđenja. Drugi dio filma je kaotičan, Jeannina dnevna rutina je narušena. ”Iznenađenje” na kraju može navesti na ideju da se radi o narativnom filmu, ali film ne daje zaključak nego otvara mogućnost različitih interpretacija.Chantal Akerman, filmska i video umjetnica, poznata po svom pesimističnom humoru i sarkastičnim opservacijama tema identiteta, seksualnosti i politike, rođena je u Bruxelles-u, a trenutno živi u Parizu. Nakon školovanja u Parizu odlazi u New York, priključuje se alternativnoj filmskoj sceni te 1974. dovršava Je tu il elle, kojim se predstavlja široj publici. Ovaj film otkriva motive koji će postati konstanta njenog opusa: samoća, izolacija i osjećaj iskorijenjenosti. Osim kratkometražnih i dugometražnih igranih filmova, snima dokumentarce i bavi se video instalacijama, te je između ostalog izlagala na Biennaleu u Veneciji 2001. i na Documenti u Kasselu 2002.

Utorak 12.02.08.

12.00 AGNES VARDA
SREĆA FR, 1965, 79′

Režija: Agnès Varda
Scenarij: Agnès Varda
Fotografija: Claude Beausoleil, Jean Rabier
Montaža: Janine Verneau
Glazba: Jean-Michel Defaye
Produkcija: Mag Bodard

Agnes Varda, pripadnica lijevo orijentirane struje francuskog novog vala, u koji spadaju redatelji poput Alaina Resnaisa, Chrisa Markera i Jacquesa Demyija, započinje svoju redateljsku karijeru filmom La Pointe Courte. Izbjegava teoretiziranje o filmu, za razliku od njenih kolega od kojih mnogi pišu za Cahiers du Cinéma, i svoj način rada naziva cinécriture - ”filmsko pisanje”, shvaćeno u najširem smislu: u odabiru montažnog stila, u komentaru pripovjedača, u odabiru mjesta, godišnjeg doba, svjetla. Određene predstavnice feminističke kritike, poput Claire Johnston, ne smatraju Vardin opus feminističkim, iako se u gotovo svim njenim filmovima problematizira ženino društveno, političko i filozofsko postojanje. Cleo od 5 do 7 problematizira poimanje ljepote: biti lijepa je isto što i biti objekt žudnje? Do čega dovodi takvo shvaćanje ljepote? Vagabond problematizira pitanje ženine slobode.Film Sreća je smješten u francusku provinciju. Pratimo život privlačnog mladog drvodjelje koji iako zaljubljen u svoju ženu, istovremeno započinje vezu sa privlačnom Emilie koja radi u lokalnom poštanskom uredu. Sve je toliko idilično da gledatelj predosjeća nadolazak katastrofe. 14.00

14.00 VERA CHYTILOVAI
IVANČICE, CZ, 1966, 74′

Režija: Vera Chytilová
Scenarij: Vera Chytilová, Ester Krumbachová, Pavel Jurácek
Fotografija: Jaroslav Kucera
Montaža: Miroslav Hájek
Glazba: Jirí Slitr, Jirí Sust
Produkcija: Ladislav Fikar, Bohumil Smída

Stvaralaštvo češke avangardne redateljice i jedne od najistaknutijih figura češkog novog vala Vere Chytilove pod utjecajem je francuskog novog vala, talijanskog neorealizma i filmske tehnike cinemá verité. Iako se mnogi njeni filmovi karakteriziraju kao eksplicitno feministički, ona sama tvrdi da ne vjeruje u feminizam per se, nego radije u individualizam. U filmu Ivančice pratimo avanture dvaju likova, dvije Marie, koje neprestano upadaju u jako destruktivne dogodovštine, a čitava se radnja odvija u jednoj nadrealnoj atmosferi. Film odbacuje većinu uobičajenih filmskih normi, poput linearne jasne naracije, jasnog vizualnog stila i likova koji omogućuju poistovjećivanje, a sve da bi se gledatelj što manje emotivno uključio u filmsko izlaganje te na taj način uočio temeljnu ideju kojom je film prožet. Sama Chytilova u jednom intervjuu kaže kako su ljudi po svojoj prirodi lijeni te će učiniti sve da izbjegnu razmišljanje - ”(…) ljudi ne mogu postati ljudska bića dok ne pronađu zadovoljstvo u razmišljanju, samo oni koji razmišljaju mogu postati potpune osobe.”

16.00 VALIE EXPORT
NEVIDLJIVI SUPARNICI, AT, 1977, 109′

Režija: Valie Export
Scenarij: Valie Export, Peter Weibel
Fotografija: Wolfgang Simon
Montaža: Juno Sylva Englander, Valie Export
Produkcija: Valie Export

Djelovanje austrijske umjetnice Valie Export obuhvaća video instalacije, body performance, film u najširem smislu, kompjutersku animaciju i fotografiju. Njen možda najpoznatiji rad je performance Tapp-und Tast-Kino (Touch Cinema), izveden u deset europskih gradova od 1968-71. godine kojim se suprotstavlja uobičajenom prikazu ženskog tijela na filmu. Žensko tijelo nije predstavljeno, ponuđeno i prodano od strane distributera i producenata, nego žena zadržava kontrolu nad svojim tijelom i svojevoljno ga nudi.Annu, glavni lik filma Nevidljivi suparnici, opsjeda strah od invazije izvanzemaljaca. Njena šizofrenija se odražava kroz suprotstavljanje dugih kadrova i brze montaže, privatnih i javnih prostora, kadrova u crno bijeloj tehnici i kadrova u boji, nepodnošljivih zvukova spojenih sa neuobičajenim kutovima snimanja. U filmu promatramo odnos Anne i njena ljubavnika te prisustvujemo do tada dosta neuobičajenoj praksi prikazivanja intimnosti iz vizure ženskog lika.

Srijeda 13.02.08

12.00 MARTA MESZAROS
DNEVNIK MOJOJ DJECI, HU, 1984, 106′

Režija: Márta Mészáros
Scenarij: Márta MészárosFotografija: Nyika Jancsó
Montaža: Eva Kármentõ
Glazba: Zsolt Döme
Produkcija: Ferenc Szohár

Dnevnik mojoj djeci je prvi u nizu polu-autobiografskih ”filmskih dnevnika” Márte Mészáros. Započinje povratkom Juli, njenog djeda i bake iz Rusije u Mađarsku 1947. godine. Počinju živjeti sa Julinom tetom Magdom koja je odana aktualnom režimu i Staljinu. Mészáros koristi arhivski materijal iz tog razdoblja pa film zanimljivo prezentira mađarsku političku, kulturnu i društvenu situaciju kasnih četrdesetih godina prošlog stoljeća. Film je 1984. godine u Cannesu osvojio glavnu nagradu žirija.Ovo je možda politički najeksplicitniji film poznate mađarske redateljice hvaljene zbog vrlo otvorenog i direktnog problematiziranja tema vezanih za pitanja spola, društva, politike i identiteta. Mészáros problematizira dvostruku poziciju (koja je ujedno i njena osobna): s jedne strane žene u patrijarhalnom društvu te s druge subjekta unutar jednog korumpiranog i opresivnog režima. Često odstupa od klasične naracije, završeci njenih filmova obično su otvoreni za mnoge interpretacije, dok su s druge strane vizualno odmjereno i pažljivo konstruirani.

14.00 BARBARA BLASIN
RUČAK S BAKOM, HR, 2001, 8′

Režija, scenarij, fotografija, montaža: Barbara Blasin

Ručak s bakom studentska je vježba Barbare Blasin iz 2001. godine koja u dokumentarnoj video formi kroz portret bake gradi portret žene rođene u prvoj polovici prošlog stoljeća. Namirnice u tvorbi ovog filma čini konstantna izmjena video snimaka procesa pripreme ručka i animacija fotografija iz njezinog albuma.Kroz bakin privatni foto arhiv autorica u središte pozornosti stavlja žensku interpretaciju spoja javne i privatne sfere, zadirući istodobno u povijest njezine svakodnevnice kroz ritualnu radnju-pripremu ručka.Foto albumi mjesta su koja skrivaju naše osobne prošlosti, a jednom otvoreni otkrivaju načine na koje arhiviramo sjećanje bilježeći na pozadinama fotografija, ili pak u pratećim legendama, događaje, ne nužno povezane s osobnim trenutcima uhvaćenim u njihovom kadru.

SANJA IVEKOVIĆ
BOROVI I JELE: SJEĆANJE ŽENA NA ŽIVOT U SOCIJALIZMUHR, 2002, 58′

Režija: Sanja Iveković
Scenarij: Sanja Iveković
Fotografija: Irena ŠčurićMontaža: Irena Ščurić i Tino Turk
Glazba: Damir Ludvig, Goran Štetić
Produkcija: Centar za ženske studije, Ženski umjetnički centar - Elektra, Top Mag d.o.o.

Ovaj je film zamišljen kao nadopuna istraživačkom projektu Sjećanje žena na život u socijalizmu kojeg je 1999. godine započela grupa znanstvenica, studentica i predavačica u Centru za ženske studije u Zagrebu. Cilj projekta je započinjanje arhive ženskih životnih priča koja bi predstavljala osnovu za pisanje povijesti žena kako bi se prekinula praksa zataškivanja, ignoriranja žena i njihovih iskustava te osvijetlilo viđenje ključnih povijesnih događaja iz ženske perspektive.U filmu upoznajemo pet žena koje otvoreno i hrabro govore o svojim naporima, uspjesima, porazima i radostima koje su doživjele tijekom življenja u socijalističkoj Jugoslaviji. Naše sugovornice su žene različitog statusa, političkih opredjeljenja i životnih svjetonazora, etničkih i vjerskih pripadnosti, ali kroz njihove osobne priče razaznajemo što je ženama zajedničko bez obzira na podrijetlo i sredinu. Preklopivost ženskih identitetskih mjesta s ključnim odrednicama socijalističkog razdoblja tvori okosnicu filma, pokazujući kako emancipacijske vrednote, tako i prijepore i probleme jednog vremena.Video zapis sadrži i izbor filmskog i telelvizijskog arhivskog materijala, kao i izbor fotografija iz muzejskih i privatnih arhiva.

16.00 ANJA SALOMONOWITZ
DOGODILO SE NETOM PRIJE, AT, 2006, 73′

Režija: Anja Salomonowitz
Scenarij: Anja Salomonowitz
Fotografija: Vladimir Bilic
Montaža: Fédéric Fichefet, Gregor WilleGlazba: Florian Richling, David Salomonowitz
Produkcija: Gabriele Kranzelbinder, Alexander Dumreicher-Ivanceanu
Anja Salomonowitz studira film u Beču i Berlinu, a nakon studija režira video instalacije i filmove na granici između fikcije i dokumentarca od kojih su mnogi višestruko nagrađivani. Dogodilo se netom prije potresna je priča (zapravo priče) o ženama žrtvama traffickinga, izloženih svim oblicima nasilja, a koje zakonski okviri ne štite, nego zapravo inkriminiraju. U ovom filmu redateljica izokreće klasično pravilo dokumentarnog filma po kojemu osoba sama priča svoju priču. Potresne priče o ženama žrtvama traffickinga pričaju osobe koje su sa njima u indirektnom kontaktu: barmen u bordelu, prodavačica, diplomantkinja, graničar i taksist. Tako da je glavni sadržaj filma priča koja je ispričana, a koju ne možemo vidjeti. Glavna radnja ovog filma ustvari su refleksije gledatelja, zamišljaj prikazanog.

Retrospektiva Hito Steyerl

Glavna gošća ovogodišnjeg HRFF-a je njemačka filmska i video umjetnica i teoretičarka Hito Steyerl, čiji tekstovi u polju postkolonijalne kritike i dokumentarni filmski eseji istražuju suvremene fenomene globalizacije, migracije, rasizma, nacionalizacije na srednjeeuropskom kulturno-političkom prostoru.

Hito Steyerl rođena je u Munchenu 1966. Studirala je filmsku fotografiju na Akademiji za vizualne umjetnosti u Tokiju od 1987-90. Surađivala je na filmu Do kraja svijeta (1991) Wima Wendersa, kao pomoćni redatelj te koordinator produkcije i tehnologije. Od 1992-98 studira dokumentarni film na Visokoj školi za film i televiziju u Munchenu. Obranila je doktorat iz filozofije te je od 2001. i gostujući predavač postkolonijalne teorije i kulturalnih studija na brojnim visokim školama, od Goldsmith Collegea u Londonu, Akademije vizualnih umjetnosti u Beču do Akademije likovnih umjetnosti u Berlinu, gdje trenutačno živi i radi. Hito Steyerl i aktivistički djeluje; uključena je u pokret migrantica i nebjelačkih žena u Njemačkoj.

Filmski radovi koje prikazujemo u sklopu trodijelne retrospektive sudjelovali su i bili nagrađivani na mnogim internacionalnim filmskim festivalima, a jednako tako i na simpozijima iz područja novih medija, informacijske tehnologije te na temu filma kao diskurzivne i političke prakse.

Filmove Hito Steyerl možemo samo uvjetno zvati dokumentarnima jer dovode u pitanje upravo sam status dokumentarnog filma kao činjeničnog, odnosno, istinosnog. Iako autorica istražuje i filozofski pojam istine, najčešće navodeći Giorgia Agambena, bavi se zapravo pitanjem reprezentabilnosti istine u dokumentarnom filmskom žanru, odnosno prokazuje svu arbitrarnost i potencijal za falsificiranje dokumentarne istine.

Najistaknutije izložbe na kojima su prikazani autoričini radovi su Manifesta 5 u San Sebastianu (2004), Transmediale 05 u Berlinu (2005) te Documenta 12 u Kasselu (2007). Hito Steyerl kooautorica je knjige Tester (San Sebastian, 2004) i autorica knjige Boja istine (Beč, 2006). Donosimo autoričine izjave o nekim od filmova koje prikazujemo. Zbog izdvajanja iz konteksta, odnosno, autentičnosti umjetničkog izraza citate smo ostavili na originalom jeziku. “Bondage is everywhere. I bind; you bind; we are bound. The art of knot tying is not just popular in Abu Ghraib and Guantanamo. I spin; you spin; we are connected. Networks and webs, suspense and dependency: we are hooked. A photo from 1987 shows me naked bound with ropes. The photo was taken in Tokyo and presents the Japanese bondage technique Nawa Shibari. Lovely Andrea depicts the search for this obscure porno picture in the Tokyo bondage scene, in sex archives and amongst those specialists who understand bare life as art.” (Lovely Andrea, 2007, Hito Steyerl) “This project tackles the question of what is nowadays called terrorism and used to be known as internationalism. It deals with the gestures and postures it can create, and their relationship to figures of popular culture, namely cinema. It’s point of departure is a feminist martial arts film Andrea Wolf and I made together when we were 17 years old. Now this fictional flic has become a document. November is not a documentary about Andrea Wolf. It is not a film about the situation in Kurdistan. It deals with the gestures of liberation after the end of history, as reflected through popular culture and travelling images. This project is a film about the era of November, when revolution seems to be over and only it’s gestures keep circulating.” (November, 2004, Hito Steyerl)