Imago

Imago je posljednji stadij u preobrazbi kukca, pretpostavlja samostalnost i svrhovitost, no da bi održavao egzistenciju, kukac ne mora razviti do tog stupnja. Proces metamorfoze koja nije neophodna za funkcionalno bivanje, redatelj Déni Oumar Pitsaev opisuje ocu neposredno prije kulminacije filma, i dalje distancirane i smirene, organski uklopljene u cjelinu. Prava mala preobrazba i emocionalno sazrijevanje događaju se pred publikom, čije će razmjere spoznati tek naknadno.

Kanski pobjednik u kategoriji dokumentarca, Imago, poetski je intonirana obiteljsko-intimna drama zaogrnuta kompleksnim društveno-povijesnim kontekstom, čije se gradivi elementi polemiziraju filmskim razvojem. Pritom balansira između nedogađajnosti i ogoljene realnosti velikog broja izmještenih i protjeranih diljem Europe u ratovima devedesetih poput, izvan umjetničkog filma, već zaboravljenog čečenskog. Činjenica izbjeglištva i egzila u Gruziji smjenjuje se s iskustvima diskriminacije i negiranja identiteta, dodatno otežanih opće prepoznatljivim i iscrpljujućim obiteljskim razilaženjima.

Redateljev povratak u zajednicu iz koje je potekao za cilj ima svojevrsno iskupljenje, i dok se cjelina sklapa na latentnim sukobima i nerazumijevanju, ukorijenjenom u kulturnim razlikama i odbijanju beskompromisne prilagodbe društvenim zahtjevima kao inherentnom dijelu identiteta, fokus se prebacuje na izgradnju individualiteta - odgovora na samonametnuti zahtjev svrsishodnosti. To ne znači nužno odbacivanje uvriježenih relacija unutar zajednice, ali uključuje kritičko razmatranje duboko usađenih problematičnih veza. Imago je sniman u maniri sporog filma, bazira se na dugim ispitivalačkim kadrovima u koje smješta osobne mikrodrame, istovremeno funkcionirajući kao poetski intonirana studija tradicionalističkih zajednica, ali i politički relevantan podsjetnik na zapadno licemjerje u rangiranju patnji i diskriminatornom pristupu pojedinim zajednicama.