KRATKI SAŽETAK:
Sportska fotografkinja Lisa nestaje bez upozorenja, Posljednji je put viđena kako fotografira seoske nogometne terene u udaljenim gruzijskim selima. Njezin otac, Irakli, ne mogavši prihvatiti njezin nestanak, kreće na put kako bi je pronašao. Udružuje se s Levanijem, Lisinim enigmatičnim prijateljem, i zajedno putuju kroz tiha sela, susrećući ljubazne strance i razgovarajući s djecom koja igraju nogomet.Ono što otkrivaju samo su fragmenti – i to doslovce, jer je film snimljen na Sony Ericssonu 2008 - Lisine prisutnosti, tragovi koji postaju sve neuhvatljiviji što dalje idu. Baš kad počinju gubiti nadu, misteriozni događaj nudi posljednji trag, uvlačeći Iraklija i Levanija u nepoznato i ponovno rasplamsavajući slabašan tračak nade.
Svijet se ne otkriva kroz jasnoću, već kroz zamućenost — kroz pikselima zabilježene događaje koji se uporno opiru nestanku. Snimljen starim mobitelom Sony Ericsson, film Dry Leaf Alexandrea Koberidzea transformira tehničko-stilsku odluku u ontološki princip: slika postaje prostor između viđenog i traganog, između materijalnog i misaonog. U tom rascijepu percepcije uzbudljivog upoznavanja krajolika snimljene u stilu reportažnog filma ceste i kontinuirane anksiozne potrage za nestalom kćeri protagonista Iraklija, Koberidze stvara svijet u kojem vidljivo i nevidljivo ne teže razgraničenju, već međusobnom prožimanju. Narativna linija, razrijeđena i fluidna gotovo do točke nestajanja, oblikuje se oko očeve potrage za kćeri Lisom čije korake prati kroz ruralne pejzaže Gruzije. No, potraga ne vodi prema rješenju i fizičkom pronalasku kćeri, već prema iskustvu kretanja i traganja, prema filmu koji se odvija u meandriranju između dokumenta, fikcije i sna.
Koberidze gradi vizualni jezik iz raspada slike: zrnasta tekstura, prigušeno, gotovo pa nevidljivo sunčevo svjetlo, izobličenje kiše, preeksponirane noćne scene – sve to pretvara pejzaž u maglovitu sliku nesvjesnog i začudnog. Kamera, lišena klasične oštrine i preciznosti, bilježi vrijeme kao proces, a ne kao niz događaja. Umjesto jasne narativne strukture, Koberidze gradi iskustvo trajanja — svijet koji se mijenja pred objektivom nestajuće tehnologije djeluje krhko, ali živopisno i puno nade. Taj spoj tehničkog i poetskog stvara atmosferu u kojoj film postaje organična masa, prostor gdje se trag, pokret i tišina pretaču jedno u drugo.
Dry Leaf nije priča o nestanku, već o prisutnosti onoga što izmiče. U susretima s djecom, seljacima i nevidljivim sugovornicima, film traži dodirne točke između prolaznog i trajnog. Naslov, preuzet iz nogometnog termina koji opisuje nepredvidiv let lopte u zraku, metafora je za Koberidzeovu poetiku — pokret koji ne teži cilju, već samom činu putovanja. U prostoru između fokusa i zaborava, Koberidzeov film ne nudi narativnu sigurnost, već osjećaj lebdeće svijesti – sjećanja koje se još uvijek, unatoč pikseliziranom vanjskom svijetu i šumu, opire tišini i nestajanju.
srijeda, 3.12. I 15:45 I Kino Kinoteka
• originalni naslov: ხმელი ფოთოლი
• scenarij: Alexandre Koberidze
• uloge: David Koberidze, Otar Nijaradze
• fotografija: Alexandre Koberidze
• montaža: Alexandre Koberidze
• jezik: gruzijski
• titlovi: hrvatski, engleski
• žanr: igrani, eksperimentalni
• nagrade i festivali: službena selekcija Locarno Film Festival 2025.; najbolji film PaFF 2025.
