Ako Human Rights Film Festival zamišljate isključivo kao tjedan dana u prosincu, u mraku Kinoteke i MaMe, promakla vam je polovica priče. Između dva izdanja festival se raziđe po terenu — na tuđe programe, u tuđa dvorišta, na otoke i pozornice. Ovo proljeće i ljeto bili su u tom smislu neobično gusti, pa evo kratkog osvrta na četiri postaje.
Sredinom svibnja gostovali smo u Makedoniji i Skopju, na KRIK-u — festivalu za kritičku kulturu koji se ove godine razvukao od travnja do kasne jeseni, pod temom Briga: načini da se bude zajedno. Naš je dio nosio naziv Kritičko čitanje kroz filmove: tri večeri, 12., 13. i 14. svibnja, u skopskom klubu Bukva.
Prikazali smo S Hasanom u Gazi Kamala Aljafarija, Fiume o morte! Igora Bezinovića i Magellana Lava Diaza — tri filma koja s poviješću ne postupaju kao s nečim zatvorenim, nego kao s materijalom koji je podložan umjetničkoj reinterpretaciji. U Bukvi se, večer za večer i film po film, izoštrilo jedno pitanje: tko ima pravo na sliku i tko je iz nje izrezan. Zahvaljujemo domaćinima, prijateljima iz kolektiva Kontrapunkt, na gostoprimstvu.
Krajem lipnja, od 22. do 24., INmusic je slavio dvadeset godina, a mi smo drugu godinu zaredom bili dio Silent Cinema programa — zajedno s Animafestom i ZagrebDoxom. Projekcije su tekle svaki dan od 17 do 21 sat na Silent Stageu, dakle na slušalicama, što je iskustvo koje treba probati barem jednom: bendovi grme s druge strane Jaruna, a vi u potpunoj tišini gledate film.
Naš je blok bio posvećen Kamalu Aljafariju, palestinskom autoru koji nam je u posljednje dvije godine postao važna referentna točka. Prikazali smo tri kratka filma — UNDR, Paradiso, XXXI i It's a Long Way from Amphioxus — ukupnog trajanja pedesetak minuta. Gledati te filmove sada danas, dok traje genocid nad palestinskim narodom u Gazi, znači vidjeti da brisanje o kojem govore nije počelo jučer: Aljafarijeva djela pokazuje kako se jedan narod desetljećima marginalizirao, prije nego što ga se počelo uklanjati i iz samoga kadra.
Krajem ljetne pauze, 27. kolovoza, vratili smo se filmu koji je na prošlom izdanju festivala izazvao veliku pažnju — Priči o Siljanu makedonske redateljice Tamare Kotevske. Ovaj put bez kina: u dvorištu Pogona, na savskome nasipu, i to kao otvaranje Pogonova predjesenskog ciklusa Kina u dvorištu. Prije projekcije Vida Zelić i Vanja Viskić predstavile su svoj kratki eksperimentalni film CETACEIH, nastao u školi Kinokluba Zagreb.
Film prati Nikolu, seljaka iz Makedonije kojem se obitelj razišla po Njemačkoj, i ranjenu bijelu rodu koju uzima pod svoje. Zvuči kao bajka i dijelom to i jest — naslov se poziva na staru makedonsku priču — ali ispod toga je vrlo konkretna slika ispražnjenog sela i ljudi koji gube priključak. U dvorištu je to funkcioniralo drukčije nego u Kinoteci: manje svečano, više kao susjedsko gledanje. Do sljedećeg ljeta.
Kraj kolovoza proveli smo u Komiži, na desetom izdanju Zelene akademije, koja se od 21. do 26. kolovoza bavila temom Život u vrijeme čudovišta: izgradnja protumoći. Okupilo se dvjestotinjak ljudi iz regije i šire — organizacije, istraživači, aktivistkinje — a mi smo došli s filmovima kao povodom za razgovor koji se onda nastavio daleko izvan predviđenog termina.
Prikazali smo dva filma koja se temom akademije bave iz suprotnih smjerova. Undercover: Exposing the Far Right Havane Marking prati novinare organizacije Hope Not Hate koji se sa skrivenim kamerama uvlače u britansku krajnju desnicu — film o tome kako se ono što se donedavno činilo neželjim nezamislivim danas postaje novo (loše i zlo) normalno. Ono što treba činiti Srđana Kovačevića ide na drugu stranu: prati ekiopu iz slovenskog savjetovališta za radnike koji radnicima pomažu izboriti osnovna prava, ustrajno i tvrdoglavo. Prvi film pokazuje čudovište iz naslova Zelene akademije; drugi protumoć koja se gradi tiho i s pjesmom na usnama, korak po korak.
