Magellan

Iako se može steći dojam da filipinski redatelj Lav Diaz gotovo svaku temu narativno ili stilski prilagođava svojoj prepoznatljivoj slow cinema estetici, Magellan se pokazao kao posebno pogodan film za navedeni stilski pristup. Upravo dugi kadrovi i usporeniji ritam omogućuju naglasak na ne samo postupnu anihilaciju domorodačkih zajednica, nego i na postojanje onoga izvan same kronologije događaja: postepeno distanciranje i gotovo ritualna disocijacija kolonizatora od prouzročenog nasilja. Diazov ritam tako postaje etički i politički alat — tempo koji ne dopušta eskapizam, već sredstvo aktivnog ukazivanja na eskalaciju genocida, prelazeći prag vidljivog i pretvorivši se u hladnokrvnu naviku dominacije. Ova filmska freska lišava gledatelje iluzije o postojanju Magellana kao “slavne povijesne ličnosti” ili (još gore) “avanturista” te neumoljivo ukazuje na brutalnost napretka koji najčešće podrazumijeva istovremeni gubitak moralnog kompasa i solidarnosti onih u poziciji moći.

Za razliku od prethodnih Diazovih filmova gdje priroda, ponajviše džungla, imaju važnu poziciju u gradnji narativa i atmosferičnosti, Magellan pruža drugačiji pogled - priroda je kulisa ljudskog nasilja, gnjeva i želje za nasiljem, ne bivajući aktivnim sudionikom, tek pozadinskim promatračem. Umjesto spektakularizacije sukoba, film prikazuje njihove posljedice – višestruki izbori koji potvrđuju neminovnu civilizacijsku propast uslijed viđenog i počinjenog nasilja i uzrokovane patnje. Magellan, kojeg suzdržano utjelovljuje Gael García Bernal, rijetko je prikazan u krupnim planovima; kamera Lava Diaza i Artura Torta gotovo ga uvijek smješta na rubove kadra, podređen prirodi ili arhitekturi. Ta distanca stvara kritičku, antikolonijalnu perspektivu u kojoj ljudska ambicija postepeno blijedi pred veličinom svijeta koji nastoji osvojiti.