Mozak operacije

Kelly Reichardt odabire estetiku ogoljene stvarnosti i radikalne suzdržanosti te minimalizma—zemljane tonove, hladnu dnevnu svjetlost, kadar koji djeluje nenametljivo, ali zapravo strogo konstruirano. Dugi statični kadrovi stvaraju specifične filmske momente koji ne bilježe nužno akciju koliko njezine posljedice. The Mastermind se fokusira na vrijeme nakon muzejske pljačke i postepenog raspada “mastermind” plana protagonista u kojem dominantnu ulogu ima „tišina“ prostora — prazni interijeri, parkirališta i zadimljeni moteli u predgrađu Massachusettsa.

Snimljen u hermetičnom mikrokozmosu društva u kojem pojedinac može postojati i živjeti gotovo pa neopaženo, protagonist se kreće kao improvizirani artefakt, neupućen u vlastitu životnu priču. Kamera ga promišljeno smješta na rub kadra, naglašavajući njegovu začudnu pa i slučajnu pojavnost u prostranstvu američke stagnacije i ondašnje turobne političke klime. Povijesni kontekst 1970-ih, s fokusom na Vijetnamski rat, postaje glasna vizura i podsvijest filmske radnje koju Reichard s namjerom portretira kao pozadinsku buku i šum.

Stilski gledano, film funkcionira kroz kontrast parodije, turobne stvarnosti i melankolije. Komične epizode pljačke, izvedene gotovo u stilu slapstick komedije prelijevaju se u tihu rezignaciju, dok nestabilnost protagonista i svijeta oko njega postaje glavna narativna metoda. The Mastermind tako funkcionira kao antiteza žanrovskog filma te kao precizan, stilizirani komentar ondašnjih (i sadašnjih) Sjedinjenih Američkih Država: zemlja koja se doima lijepom i snovitom, ali istodobno napuklom, apatičnom i pogubljenom.