Silijanova priča

The Tale of Silyan redateljice Tamare Kotevske izrasta iz jednostavne premise — susreta čovjeka i ranjene ptice — u slojevitu filmsku meditaciju o povezanosti ljudi i prirode, o upornosti, gubitku i sposobnosti suosjećanja. U središtu filma nalazi se priča o životu makedonskog poljoprivrednika, paradigmatskom za mnoge u ruralnim zajednicama čija se svakodnevica — od obrađivanja zemlje i prodaje uroda do nastojanja da prežive — pretvara u tihu borbu protiv političkog sustava zapostavljanja, institucionalne nebrige i postupnog uništavanja prirodnih resursa.

Film, gotovo u potpunosti lišen dijaloga, gradi svoj emocionalni ritam kroz prizore— kroz pokrete ruku koje sade, svjetlost zore koja se lomi o obrise brda, kroz vizuru roda na nebu. Kroz naraciju koja priziva makedonsku narodnu priču o Siljanu, mladiću pretvorenom u rodu zbog očeva prokletstva, Kotevska uspostavlja promišljenu paralelu između mitološkog i suvremenog — između sina koji bježi od naslijeđenog tereta rada i današnjeg čovjeka kojemu isti taj rad postaje nedostižan zbog strukturalnih ograničenja i nefunkcionalnosti šireg političkog sistema. Ta mitološka dimenzija pruža filmu lirsku kvalitetu magičnog realizma, pretvarajući svakodnevni rad u metaforu o preobrazbi i preživljavanju. Precizno oblikovanom fotografijom film ostvaruje vizualno iskustvo koje nadilazi okvire klasične dokumentaristike — kamera, iako nenametljivo prisutna, djeluje iznimno svjesno, strpljivo bilježeći svakodnevicu s izraženim osjećajem za ritam i poetsku suptilnost prizora. Iako, unatoč bogatoj lirici i poetskoj vizualnosti, Kotevska ostaje čvrsto usidrena u stvarnosti makedonskog ruralnog prostora, zadržavajući autentičnost i socioekonomsku konkretnost prikazanog svijeta. U toj ravnoteži između stvarnog i mitskog, film pronalazi svoj emocionalni vrhunac.

Kotevska nudi film koji diše, u kojem tišina ima jednaku težinu kao riječ, a pogled jednaku snagu kao naracija. Story of Sylan je poetska oda ljudskoj izdržljivosti i povezanosti s prirodom, film koji u jednostavnim prizorima pronalazi univerzalnu istinu o potrebi za pripadanjem i suosjećanjem.