Siroče

Misao o bijegu i podnošenju sumorne svakodnevice, tek povremeno rasvijetljene sitnim trenucima bliskosti, neprestano prožima unutarnji svijet dječaka Andora u najnovijem filmu Orphan Lászla Nemesa. Godinama rastrgan između potrage za vlastitim identitetom, sjenke nestalog oca i težine ratne i poratne stvarnosti zemlje koja svakog dana prijeti raspadom, dječak odrasta u atmosferi trajne nestabilnosti. Kako film odmiče, osjećaj dezorijentiranosti i ljutnje postaju prominentniji, pretvarajući Andorove povremene predahe od surove stvarnosti u još jasnije upozorenje o društvenoj realnosti postrevolucijske Mađarske.

Film prikazuje pokušaje uspostavljanja svakodnevnog života u represivnom režimu koji postupno nagriza integritet lokalnog stanovništva, amoralnu eroziju pretače u svoj vizualni jezik. U svijetu koji je otupio navijesti o razaranju, gdje normalnost postaje teret, kamera ostaje hladnopromatračka, distancirana poput nemoćnog svjedoka nasilja i patnje. U takvoj atmosferi, smještenoj u Budimpešti nakon ugušene revolucije, dječak prolazi kroz grad ranjen ratom, njegovu potragu za istinom i identitetom oblikuje nasilje koja ga nadilazi. Sepijski spektar smeđih i oker tonova gradi prostor bez utjehe i nade, a svaki kadar zadržava težinu svijeta u kojem preživljavanje često podrazumijeva moralnu korupciju.

Rascijepljenost između želje i nužnosti postepeno postaje intenzivnije kroz strogo kadriranje koje bilježi tišinu između njega i majke, dok idealizirani lik odsutnog oca postaje ritualni priziv izgubljene etičke vertikale. Kada se nametne brutalna figura nepoznatog muškarca, film mijenja ritam i ton, narušavajući geometrijsku urednost mizanscene i uvodeći vizualnu nestabilnost i nepredvidljivost koja simbolizira novu, nametnutu logiku moći. Ipak, narativ se, nakon ranog otkrivanja ključnih elemenata, kreće u hipnotičnom mirovanju, a scenografija —labirint urušenih interijera i ulica — djeluje poput niza krhkih stiliziranih panoa koji čekaju na svoje neminovno urušavanje. U tom spoju povijesne težine i estetizirane distance krije se slika vremena koja oblikuje nijeme promatrače vlastitog društveno-političkog posrnuća.